Kada sam imala pet godina, moja blizanka je otišla u šumu iza naše kuće i nikada se nije vratila. Policija je rekla mojim roditeljima da je njezino tijelo pronađeno, ali nikada nisam vidjela grob, nikada nisam vidjela lijes. Samo dugi godina tišine i osjećaj da ova priča nikada nije završila.
Zovem se Dorothy. Imam 73 godine. I cijeli život sam osjećala da mi nedostaje dio koji nosi ime moje sestre — Ella.
Ella je bila moja blizanka. Obje smo imale pet godina kada je nestala.
Nismo bile samo „rođene istog dana“. Bile smo one blizanke koje spavaju u istom krevetu, misle isto, osjećaju jedno drugo bez riječi. Ako je ona plakala, plakala sam zajedno s njom. Ako se smijala, smijala sam se glasnije. Bila je hrabra. Ja sam uvijek slijedila za njom.
Tog dana kad je nestala, naši su roditelji bili na poslu, a mi smo ostale s bakom.
Bila sam bolesna. Imala sam temperaturu, grlo je gorjelo. Baka je sjedila na rubu kreveta i držala mi hladnu krpu na čelu.
„Počivaj, dijete,“ rekla je nježno. „Ella bi mirno igrala.“
Ella je sjedila u kutu s crvenom loptom, tiho je bacala na zid i pjevušila. Sjećam se tog tupog zvuka, kiše izvan prozora… i tada sam zaspala
Kada sam se probudila, kuća je bila čudna.
Previše tiha.
Nije bilo više lopte, niti pjevušenja.
„Bako?“ – povikala sam.
Nije bilo odgovora.
Uletjela je u sobu, zbunjena, napetog lica.
„Gdje je Ella?“ – pitala sam.
„Vjerojatno vani,“ – rekla je. – „Ti ostani u krevetu.“
Njezin glas je drhtao.
Čula sam kako su se stražnja vrata otvorila.
„Ella!“ – zvala je baka.
I tada je stigla policija.
Pitanja. Svjetla. Cipele na mokrom podu. Ljudi koje nisam poznavala.
Netko je pronašao njezinu crvenu loptu.
Iza naše kuće bila je traka šume – ništa posebno, ali te večeri izgledala je beskonačno. Muškarci s lampama zvali su njezino ime u kiši. Svjetla su se kretala među drvećem.
Lopta je bila pronađena.
To je jedina jasna činjenica koju sam ikada čula.
Potrage su trajale danima, tjednima. Sve se pomiješalo. Odrasli su govorili poluglasom. Nitko mi ništa nije objašnjavao.
Sjećam se kako je baka plakala uz sudoper i ponavljala: „Oprosti… oprosti…”
Pitala sam mamu:
„Kada će Ella doći kući?”
Zastala je s tanjurom u rukama.
„Ona se neće vratiti,” rekla je.
„Zašto?”
Otac je prekinuo razgovor.
„Dovoljno,” – rekao je. – „Idi u sobu.”
Kasnije su me posjeli u dnevnu sobu.
„Policija je našla Ellu,” – tiho je rekla mama.
„Gdje?” – pitala sam.
„U šumi,” – šapnula je. – „Nema je više.”
„Gdje je nestala?” – nisam razumjela.
„Umrla je,” – rekao je otac. – „I to ti je dovoljno za znati.”
Nisam vidjela tijelo. Nije bilo sahrane koju bih zapamtila. Nije bilo groba.
Jednog dana imala sam blizanku.
Sljedećeg dana ostala sam sama.
Njene igračke su nestale. Naše iste haljine su nestale. Njeno ime je prestalo postojati u našoj kući.
Pitala sam.
„Gdje su je našli?”
„Što se dogodilo?”
„Je li je boljelo?”
Mama bi se zatvorila.
„Prestani, Dorothy,” – rekla bi. – „Ti me povređuješ.”
Željela sam viknuti da i mene boli isto.
Ali naučila sam šutjeti.
S navršenih šesnaest godina otišla sam u policijsku postaju.
„Moja sestra blizanka je nestala,” – rekla sam. – „Želim vidjeti dosje.”
Policajac je tužno nasmiješio.
„Roditelji moraju zatražiti,” – rekao je. – „Ponekad je bolje ne dirati stare rane.”
Izašla sam osjećajući se potpuno sama.
Život je išao dalje. Studij. Brak. Djeca. Kasnije – unuci.
Izvana je sve izgledalo dobro.
Uvijek je postojao prazan prostor, oblik Elline prisutnosti.
Ponekad bih postavila dva kompleta tanjura.
Ponekad bih se probudila noću, uvjerena da netko zove moje ime.
Ponekad bih gledala u ogledalo i pomislila: „Ovako bi sada izgledala Ella.”
Roditelji su umrli nikada ne izgovorivši više.
I onda, nakon mnogih godina, u kafiću u drugoj državi, ugledala sam je.
Ženu koja je izgledala potpuno kao ja.
Isti pogled. Iste ruke. Isti lice.
„Ella?“ – pobjeglo mi je.
„Moje ime je Margaret,“ – rekla je, plačući.
Bila je posvojena.
I tada je sve počelo dolaziti na svoje mjesto.
DNK test potvrdio je ono čega smo se bojali i zajedno čekali.
Bile smo sestre.
Ne blizanke. Ali sestre.
Ne stvaramo bajku o sretnom susretu. Sedamdeset godina se ne može vratiti.
Ali razgovaramo.
I konačno znam da moja sestra nikada nije nestala bez traga.
Ona je živjela.
Koji je dio ove priče natjerao te da staneš i razmisliš? Podijeli svoje misli u komentarima na „Facebooku”.
