Kad je njegov sin odlučio ostati u gradu nakon fakulteta, a njegova žena nije mogla podnijeti tišinu i otišla mu se pridružiti, šumar je ostao sam. Ne u suosjećajnom smislu, već istinski sam – među borovima, šumskim stazama i starom kućicom s peći.
S vremenom je šuma za njega prestala biti samo posao i postala nešto poput obitelji. Poznavao je svako brdo, svaku čistinu i svaki potok. Ujutro je pozdravljao maglu, a navečer je slušao vjetar kako šušti kroz krošnje drveća.
Krajem svibnja, nakon olujne noći, otišao je provjeriti najudaljeniji dio svog imanja. Zrak je mirisao na mokru zemlju i smolu. Sve se činilo mirnim dok nije osjetio drugačiji miris – oštar, gorak, stran. Nije to bio običan dim logorske vatre. Bilo je nešto kemijsko, neugodno u njemu.
Napustio je stazu i krenuo prema jaruzi. Tamo je još uvijek tinjala planina smeća: plastični kanistri, spaljena cerada, komadi sintetičkih materijala. Netko je zapalio mjesto i otišao bez da je čak i provjerio je li vatra ugašena. Kiša je ugušila plamen, ali gusti dim je još uvijek visio u zraku.
Pored te crne hrpe, primijetio je ulaz u rov. Zemlja se urušila, rubovi su bili spaljeni, a prolaz je bio gotovo potpuno prekriven.
Prišao je bliže, pokrio lice rukavom i tada nešto čuo. Nije to bilo cviljenje, već tiho, očajničko grebanje, kao da netko očajnički pokušava vrištati upomoć.
Šumar je odmah shvatio što se dogodilo. Spustio je ruksak na tlo, izvukao malu lopatu i počeo pažljivo kopati po još toploj zemlji. Radio je polako kako ne bi urušio krov jazbine. Nakon nekoliko minuta, prolaz se proširio i mogao je vidjeti unutra.
NA DNU GROZDJA, TRI MALA GROZDJA KRZNA SU SE MICALA. LISIČJI ŠTENCI. SIĆUŠNI, JOŠ UVIJEK SLIJEPI. GURALI SU USTA U ZEMLJU, TRESLI SE I TIHO CVILI. ODRASLA LISICA JE BILA NITKO. MOŽDA JE UGINULA, ILI JE MOŽDA POBJEŽALA U PANICI. ŠUMAR JE RADIJE NE RAZMIŠLJATI O TOME.
Izvlačio ih je jednu po jednu s najvećom pažnjom. Bile su tople i mirisale su na mlijeko i dim. Dvije su imale intenzivno crveno krzno, treća je bila tamnija, kao da je posuta pepelom.
Tog dana, dok je spašavao tri male lisice, šumar nije imao pojma što će se dogoditi nekoliko godina kasnije.
Hranio ih je na bočicu, grijao ih kraj peći i budio se noću kad bi počele cviliti. Isprva su spavale u staroj drvenoj kutiji, a zatim su trčale po kućici, petljajući se među njegovim nogama i grickajući rukave njegove jakne.
Šumar je s njima razgovarao kao s djecom, iako je znao da će ih na kraju morati pustiti.
Kad su lisice odrasle, počeo ih je voditi u šumu. Prvo na kratke šetnje, pa sve dalje i dalje. Jednog dana se nisu vratile. Čekao je dan, pa drugi, pa cijeli tjedan.
Prolazile su godine.
SVE DOK SE JEDNOG DANA, U KASNU JESEN, KADA SE ŠUMA ČINILA POSEBNO PRAZNOM, NIJE DOGODILO NEŠTO ZA ŠTO NIJE BIO IMALO PRIPREMLJEN…
Jedna zima bila je iznimno oštra. Mraz je dosegao gotovo trideset stupnjeva ispod nule, a vjetar je udarao o zidove kolibe kao da je pokušava rastrgati gredu po gredu. U početku je šumar ignorirao svoju slabost – mislio je da je to obična prehlada i da će uskoro proći. Ali sa svakim danom koji je prolazio, snaga mu je popuštala. Jedva je mogao ustati iz kreveta; voda u kanti se smrzla, a drva su mu ponestala prije nego što je očekivao.
Znao je da bi trebao ići u selo, ali više nije imao snage. Svaki korak bio je ogroman napor. Napokon je legao na krevet i dugo zurio u strop.
Noću je čuo zvuk zavijanja. Dug, razvučen, vrlo blizu. Mislio je da je to samo vjetar u granama. Ali zavijanje se ponovilo. I onda opet. Ujutro je netko grebao po vratima.
Mučio se ustati, otišao do prozora i ugledao tri lisice. Stajale su točno ispred praga. Nisu se bojale, nisu bježale. Kružile su oko kućice i ponovno zavijale, kao da nekoga dozivaju.
Istog dana, šumskom stazom prošla je skupina turista. Hodali su prema zaleđenom jezeru i isprva su se iznenadili što lisice nisu bježale, već su trčale ispred njih, zaustavljajući se i osvrćući se. Jedan od njih se čak našalio da životinje izgledaju kao da ih žele negdje odvesti.
I doista – lisice su ih odvele ravno do kućice.
Vrata su bila zatvorena, a iz dimnjaka se nije dizao dim. Pokucali su. Tišina. Konačno, jedan od muškaraca gurnuo je rame na vrata i otvorio ih.
ŠUMSKOG ČOVJEKA ZATEKLI SU GOTOVO BEZ SVIJESTI.
Uspjeli su ga na vrijeme odvesti u bolnicu. Liječnici su kasnije rekli da je još jedan dan – i sve moglo završiti vrlo drugačije.
Kad se u proljeće vratio u svoju kućicu, snijeg se već počeo topiti. Izašao je na trijem i dugo promatrao šumu. I odjednom su se između drveća pojavile tri lisice.
Zaustavile su se nekoliko koraka dalje. Gledale su ga mirno, bez tračka straha.
Nije ništa rekao. Samo je kimnuo – kao starom prijatelju.
