Mlada žena pobjegla je usred noći od agresivnog supruga. Sa sobom gotovo ništa nije ponijela jer je znala da bi se muškarac mogao probuditi ako ostane još samo nekoliko minuta. Uzela je samo dokumente i nešto novca te otišla, a vrata iza sebe nije čak ni zaključala.
Do zore je već bila u drugom gradu. Tamo nije poznavala nikoga, nije imala gdje prespavati niti ikakav konkretan plan. Jedino što ju je pratilo bio je strah da bi je suprug mogao pronaći.
Novac joj je gotovo potpuno nestao. Najam stana nije dolazio u obzir, a čak je i za krevet u zajedničkom hostelu trebalo platiti polog koji si nije mogla priuštiti. Satima je lutala ulicama dok je napokon potpuno nije svladala iscrpljenost.
Navečer je ušla u malen kafić. Naručila je najjeftiniji čaj i jednostavno sjedila za stolom, zureći kroz prozor. Na stolu su bile stare novine pa je bez posebnog interesa počela okretati stranice.
I odjednom je ugledala oglas.
— Prodajem kuću na vodi. Cijena: 20 dolara.
Iznos joj se učinio čudnim. Čak sumnjivo niskim. Ali žena gotovo da nije imala izbora.
Nazvala je.
Muškarac s druge strane govorio je brzo i očito je bio iznerviran.
— Da, još je na prodaju. Moram je se riješiti još danas. Imam problema s lučkim vlastima — kazne, dokumenti… Više se ne želim time baviti.
— Mogu li je prvo vidjeti? — upitala je.
— Nema potrebe. Takva je kakva je. Ako je vi ne uzmete, sutra je više neće biti.
Dao joj je broj računa za uplatu i prekinuo razgovor.
Sve je djelovalo krajnje sumnjivo. Ipak, strah od toga da noć provede na ulici bio je jači. Žena je uplatila novac. Nekoliko minuta poslije dobila je adresu i kratku poruku:
„Ključ je ispod otirača.”
JOŠ ISTE VEČERI KRENULA JE PREMA TOM MJESTU.
Luka je izgledala napušteno. Voda je bila tamna i potpuno mirna, a u blizini nije bilo ni žive duše. Vidjele su se samo stare daske mola i nekoliko stabala u daljini.
Brod je ugledala odmah. Bio je star i zahrđao, boja se ljuštila u komadima, a jedan je prozor bio razbijen. Izgledao je kao da ga godinama nitko nije ni dotaknuo. Žena je polako krenula drvenim molom. Daske su škripale pod njezinim nogama, a u tišini koja je vladala oko nje svaki je zvuk djelovao neprirodno glasno.
Kad je stigla do vrata, pronašla je ključ. Na trenutak joj je ruka ostala nepomična. Na kraju je ipak odlučila otvoriti.
Vrata su tiho zaškripala. Unutra je bio mrak.
Ušla je, pronašla prekidač i upalila svjetlo.
I upravo je tada ostala potpuno ukočena ugledavši ono što je bilo pred njom.
Prvo što je primijetila bio je pod. Na njemu su se vidjele tamne mrlje.
PREVIŠE TAMNE DA BI BILE OBIČNA PRLJAVŠTINA.
Napravila je još jedan korak. Srce joj je počelo sve brže lupati. Zrakom se širio težak, metalan miris. Sada više nije imala nikakve sumnje.
Bila je to krv. Polako je podignula pogled.
Stol je bio prevrnut, stolac slomljen, a na zidu su se vidjeli razmazani tragovi, kao da se netko pokušavao za nešto uhvatiti ili očajnički pokušavao izaći iz prostorije.
Unutrašnjost nije izgledala jednostavno napušteno.
Izgledalo je kao da se ondje nešto strašno dogodilo tek nedavno. Nešto iznimno brutalno.
Ruke su joj se počele tresti.
I tek je tada mlada žena shvatila… da brod nije prodan za 20 dolara zato što ga nitko nije želio.
NETKO GA JE PRODAO TAKO JEFTINO JER JU JE NAMJERAVAO UVUĆI U ZAMKU.
