Radni dan završio je mnogo kasnije nego inače. Mlada tajnica po imenu Emma ostala je gotovo potpuno sama u golemoj poslovnoj zgradi. Vani je grmjelo, a pljusak je toliko snažno preplavio ulice da se nije mogla vidjeti čak ni susjedna zgrada.
Kad je Emma napokon ugasila računalo, bilo je već gotovo deset sati navečer. Naručila je taksi, obukla kaput i žurno krenula prema izlazu.
Aplikacija ju je obavijestila da je po nju stigao crni automobil. U istom trenutku pred ulazom se zaustavio luksuzni automobil potpuno iste boje.
Emma je torbom zaštitila glavu, potrčala kroz pljusak i brzo uskočila na stražnje sjedalo.
— Dobra večer. Zelena 24 — rekla je umornim glasom, a da vozača nije ni pogledala.
Muškarac za volanom polako je okrenuo glavu i kroz retrovizor neobično pogledao djevojku.
— Jeste li sigurni da ste trebali ući upravo ovdje? — upitao je.
— Da, naravno. Jako sam umorna, zato vas molim da vozite malo brže.
**VOZAČ NIJE NIŠTA ODGOVORIO. I DALJE JE SJEDIO NEPOMIČNO, KAO DA NEKOGA ČEKA.**
Emma je izvadila telefon i tek tada primijetila da se taksi koji je naručila zaustavio na suprotnoj strani ulice. Već se htjela ispričati i izaći, kad su se odjednom vrata automobila otvorila s obje strane u isto vrijeme.
S njezine lijeve strane sjeo je mladi plavokosi muškarac, dok je mjesto s desne strane zauzeo visok tamnokosi muškarac u crnoj majici. Obojica su bila potpuno mokra od kiše, ali ponašali su se toliko mirno kao da ih prisutnost nepoznate djevojke u njihovu automobilu uopće nije iznenadila.
Emma je pogledala najprije jednog, a zatim drugog i osjetila kako joj srce gotovo zastaje u prsima.
Odmah ih je prepoznala.
Bili su to braća Moretti — najutjecajniji i najopasniji ljudi u cijelom gradu. Posjedovali su građevinske tvrtke, hotele, restorane i desetke luksuznih nekretnina. Emma je radila kao tajnica u jednoj od njihovih tvrtki.
O braći su kružile najstrašnije priče. Najveći je strah ulijevao stariji brat, Daniel Moretti. Govorilo se da nikada ne oprašta izdaju i da može pronaći svakoga, čak i ako se netko sakrije na drugom kraju svijeta.
**PLAVOKOSI ALEX PROMOTRIO JE PREPLAŠENU DJEVOJKU S OČITIM ZANIMANJEM.**
— Oho, a tko je ostavio ovakvu ljepoticu u našem automobilu?
— Oprostite, ovo je zabuna! — izustila je Emma. — Zamijenila sam vaš automobil za svoj taksi. Odmah ću izaći.
Posegnula je za kvakom, ali Alex se nije ni pomaknuo. S druge strane sjedio je Daniel, pa je izlazak iz automobila bio nemoguć.
— Molim vas, pustite me da odem — preklinjala je drhtavim glasom. — Ništa nisam vidjela i nikome neću reći da smo se sreli.
Daniel ju je dugo i pažljivo promatrao. Emma se osjećala još gore. Bio je to upravo onaj hladan pogled o kojem su pričali ljudi koji su imali nesreću osobno ga upoznati.
Nakon nekog vremena muškarac je pogledao vozača.
— Vozi.
**AUTOMOBIL JE KRENUO.**
— Kamo me vodite? — prestrašeno je upitala Emma.
Nitko joj nije odgovorio.
Prestravljena djevojka uopće nije razumjela što se događa. Nije ni slutila kako će ova noć završiti za nju niti s kakvim se ljudima upravo slučajno povezala. [😱][😮]
Djevojka je čvrsto stiskala telefon, ali nije se usudila nazvati pomoć. Alex je sjedio preblizu, a Daniel ni na trenutak nije skidao pogled s nje. Iza prozora promicale su mračne ulice prekrivene slapovima kiše.
— Stvarno sam ovamo ušla slučajno — ponovno je rekla Emma. — Ako želite, platit ću vožnju. Samo vas molim, pustite me da izađem.
Alex se iznenada počeo smijati.
— Daniel, ona stvarno misli da smo je oteli.
**— A NISTE ME OTELI? — ZABRINUTO JE UPITALA DJEVOJKA.**
— Ne — mirno je odgovorio tamnokosi muškarac. — Vozimo te kući.
Emma se ukočila i pogledala kroz prozor. Tek je tada shvatila da automobil doista ide prema njezinu kvartu.
— Kako znate gdje živim?
— Sama si rekla adresu vozaču kad si ušla — podsjetio ju je Daniel.
Alex se ponovno nasmiješio, ali stariji brat i dalje je ozbiljno gledao djevojku. Iznenadilo ga je što je, unatoč očitom strahu, pokušavala ostati smirena, pa je čak bila spremna raspravljati s njima.
— Radiš u našoj tvrtki? — upitao je.
Emma je kimnula.
**— TAJNICA SAM U FINANCIJSKOM ODJELU.**
— Zašto se tako kasno vraćaš kući?
— Šef mi je dao dodatni posao.
Danielov se izraz lica istog trenutka promijenio.
— Često te tjera da sama ostaješ u uredu do kasno u noć?
— Ponekad.
Muškarac više ništa nije rekao, ali Emma je iz njegova pogleda shvatila da njezina nadređenog sljedećeg jutra čeka vrlo neugodan razgovor.
Nekoliko minuta kasnije automobil se zaustavio pred njezinom kućom. Vozač je prvi izašao i otvorio vrata. Emma je već namjeravala brzo potrčati prema ulazu kad je Daniel uzeo jaknu koja je ležala pokraj njega i pružio je djevojci.
**— VANI JAKO PADA KIŠA.**
— Stvarno ne treba, brzo ću otrčati unutra.
— Uzmi — kratko je rekao tonom koji nije dopuštao protivljenje.
Emma je prebacila jaknu preko ramena i izašla iz automobila. Prije nego što je zatvorila vrata, još se jednom okrenula prema njima.
— Hvala vam što ste me odvezli kući.
— Sljedeći put najprije provjeri u čiji automobil ulaziš — odgovorio je Daniel.
Automobil je odvezao, a Emma je još nekoliko sekundi stajala pod nadstrešnicom. Nije znala da Alex unutar automobila široko nasmiješen promatra svog brata.
— Nemoj ni pokušavati reći da ti se nije svidjela. Vidio sam kako si je gledao.
Daniel nije odgovorio. Samo je gledao kroz stražnje staklo sve dok djevojka potpuno nije nestala unutar zgrade.
Sljedećeg jutra Emma je došla na posao držeći jaknu u rukama. Namjeravala ju je ostaviti zaštitaru, ali na ulazu ju je već čekao Danielov osobni asistent.
— Gospodin Moretti zamolio je da dođete u njegov ured.
Emmi su počela drhtati koljena. Bila je uvjerena da je nakon jučerašnje pogreške namjeravaju otpustiti.
Međutim, kad je ušla u golemi ured na najvišem katu, Daniel je stajao kraj prozora držeći dvije šalice kave.
— Htjeli ste me vidjeti?
Muškarac se okrenuo i prvi joj se put nasmiješio.
**— DA. ODLUČIO SAM PROVJERITI HOĆEŠ LI DANAS SLUČAJNO ZAMIJENITI MOJ URED ZA NEKI DRUGI.**
Emma je shvatila da se šali i također se nasmiješila.
Nakon te večeri Daniel je pronalazio sve više razloga da silazi u financijski odjel. Ponekad bi od Emme tražio da mu donese dokumente koje je jednako lako mogao dobiti od bilo kojeg drugog zaposlenika. Drugi put bi zastao kraj njezina stola samo da bi pitao je li već naručila taksi.
Nekoliko tjedana kasnije u blizini ureda ponovno je počeo snažan pljusak. Kad je Emma izašla iz zgrade, pred ulazom je stajao poznati crni automobil, a pokraj njega čekao je Daniel.
— Ovaj put sigurno nisam naručila taksi — rekla je djevojka sa smiješkom.
— Znam — odgovorio je, otvarajući joj vrata. — Danas sam osobno došao po tebe.
Emma još nije znala kamo će ih ovo zajedničko putovanje odvesti. Daniel je, međutim, već shvatio da mu je nepoznata djevojka koja je nekoć slučajno ušla u pogrešan automobil zauvijek ukrala srce.
