Te večeri golema koncertna dvorana bila je ispunjena do posljednjeg mjesta.
Na pozornici se održavao jedan od najpopularnijih televizijskih talent showova namijenjenih mladim glazbenicima. Pobjednik je trebao dobiti gotovo dvadeset tisuća dolara, profesionalni ugovor i priliku nastupati na najvećim pozornicama u cijeloj zemlji.
U publici su se okupile stotine ljudi. Neposredno ispred pozornice sjedili su članovi žirija, među kojima su bili poznati glazbenici, producenti i profesori glazbenih akademija.
Natjecatelji su jedan po jedan izlazili na pozornicu.
Jedni su pjevali, drugi svirali gitaru, a treći nastupali sa svojim bendovima. Posebno je velik dojam na publiku ostavila skupina mladih jazz glazbenika koja je izvela iznimno složenu skladbu gotovo bez ijedne pogreške. Nakon njihova nastupa gledatelji su ih dugo nagrađivali stojećim pljeskom.
Kada se pljesak napokon malo stišao, nasmijana voditeljica izašla je na sredinu pozornice.
— A sada pozdravimo sljedećeg natjecatelja. Pripremio nam je nastup na udaraljkama.
Publika je očekivala još jedan impresivan, profesionalni set bubnjeva.
No samo nekoliko sekundi poslije dvoranom se proširio iznenađeni žamor.
Na pozornicu je polako izašao mršav dječak odjeven u staru, potpuno iznošenu odjeću. Na prvi pogled netko bi čak mogao pomisliti da je beskućnik. Ipak, nije njegov izgled najviše iznenadio okupljene.
Dječak je za sobom vukao stari set bubnjeva koji je izgledao kao da je pronađen na odlagalištu otpada. Boja se na mnogim mjestima odavno oljuštila, neki plastični dijelovi bili su poderani, a metalni dijelovi prekriveni hrđom.
Kada je izvadio svoje palice, iz publike su se začuli prvi prigušeni hihoti.
Palice su izgledale kao da će se svakog trenutka raspasti. Jedna je bila napuknuta gotovo cijelom duljinom, dok je druga bila jako savijena i istrošena.
Jedan gledatelj nije se uspio suzdržati i glasno se nasmijao. Nakon nekoliko sekundi gotovo se cijela dvorana smijala. Čak su i neki natjecatelji koji su čekali iza pozornice gledali dječaka i u nevjerici odmahivali glavom.
Čak je i voditeljica jedva uspijevala sakriti osmijeh.
— RECI MI ISKRENO, STVARNO NAMJERAVAŠ SVIRATI NA OVOME?
Dječak je mirno kimnuo.
— Da.
Voditeljica je pogledala stari set bubnjeva i ironično se nasmiješila.
— Kako se iz takve hrpe starog željeza uopće može izvući glazba?
Dvorana je ponovno prasnula u smijeh.
Jedan od članova žirija odlučio je dodati vlastitu opasku:
— Mislim da je ovaj dječak jako poznat. Vjerojatno sve mačke lutalice u gradu već znaju njegove skladbe napamet.
PUBLIKA SE PONOVNO POČELA SMIJATI. DRUGI ČLAN ŽIRIJA ODMAH JE NASTAVIO ŠALU:
— Najvažnije je da nakon nastupa ne zaboraviš nahraniti svoje obožavatelje kod kontejnera za smeće.
Smijeh je postao još glasniji. Dječak je šutio i gledao u pod. Izgledao je kao da će se svakog trenutka okrenuti i sići s pozornice.
Umjesto toga podigao je glavu i tiho rekao:
— Molim vas, dajte mi samo dvije minute.
Dvorana se postupno počela stišavati.
Voditeljica je slegnula ramenima.
— Uostalom, ovo je talent show. Imaš svoju priliku.
NITKO OD PRISUTNIH NIJE MOGAO PREDVIDJETI ŠTO ĆE TAJ DJEČAK UČINITI SAMO MINUTU KASNIJE.
Dječak je sjeo za svoje bubnjeve. Nekoliko sekundi potpuno je mirovao. Zatim je polako podigao palice.
Netko iz publike ponovno se nasmijao. I upravo se tada sve promijenilo.
Prvi udarac odjeknuo je s takvom nevjerojatnom preciznošću i snagom da su mnogi gledatelji odmah usmjerili pogled prema pozornici.
Ubrzo je uslijedio drugi udarac. Zatim treći.
Samo nekoliko sekundi poslije dječak je počeo izvoditi nevjerojatno složen ritam. Ruke su mu se kretale nezamislivom brzinom.
Udarao je po bubnjevima s takvom preciznošću da je svaki njegov pokret izgledao kao da je unaprijed savršeno proračunat.
Na zaprepaštenje svih, stari set bubnjeva počeo je proizvoditi čist i snažan zvuk. Dvoranom se postupno širila tišina. Nitko se više nije smijao.
SVI SU ZUREĆI GLEDALI PREMA POZORNICI, NE VJERUJUĆI VLASTITIM OČIMA.
Dječak je izvodio skladbu toliko visoke razine težine da su čak i neki profesionalni glazbenici u žiriju počeli razmjenjivati zaprepaštene poglede.
Nakon minute svirao je nekoliko različitih ritmova istodobno, koristeći gotovo svaki dio starog seta bubnjeva.
Bilo je teško povjerovati da se iz tako gotovo potpuno istrošenih instrumenata može izvući tako nevjerojatan zvuk.
Kada je nastup završio, u dvorani je zavladala potpuna tišina. Nekoliko sekundi nitko se nije ni pomaknuo. A onda je gotovo cijela publika istodobno ustala sa svojih mjesta.
Začuo se zaglušujući pljesak.
Jedan od članova žirija prvi je pritisnuo zlatni gumb koji je natjecatelju jamčio izravan prolazak u finale.
Nedugo zatim ostali članovi žirija učinili su isto.
DJEČAK SE AUTOMATSKI PLASIRAO U FINALE NATJECANJA.
Ipak, najdirljiviji dio cijele priče otkriven je tek nakon njegova nastupa.
Jedan od članova žirija upitao ga je:
— Odakle ti ovaj set bubnjeva?
Dječak se blago nasmiješio.
— To su moji prvi bubnjevi. Kada sam imao deset godina, moj otac ih je napravio za mene od starih dijelova. Bili smo vrlo siromašni i nismo si mogli priuštiti prave instrumente.
U publici je ponovno zavladala tišina.
— A ZAŠTO NISI KUPIO NOVE?
— Zato što je moj otac umro prije dvije godine. Ovo je jedino što mi je ostalo od njega. Prije svakog nastupa obećam mu da ću svirati tako da može biti ponosan na mene.
Mnogi gledatelji već su imali suze u očima.
U samo tjedan dana dječakova se priča proširila cijelom zemljom.
Poznati proizvođač glazbenih instrumenata poklonio mu je profesionalni set bubnjeva vrijedan nekoliko tisuća dolara.
Ipak, na svom prvom velikom koncertu dječak je na pozornicu ponovno donio upravo taj stari set bubnjeva.
