Tijekom posljednjeg mjeseca čak je pet medicinskih sestara napustilo rezidenciju Adriana Romana. Jedna je izdržala svega nekoliko sati, druga je uplakana istrčala iz kuće i zaboravila čak i svoju torbicu, a treća je zaprijetila da će sve prijaviti policiji. Još iste večeri posjetio ju je Romanov odvjetnik, a nakon kratkog razgovora žena više nikada nikome nije ispričala što se dogodilo.
Gotovo cijeli grad bojao se Adriana. Bio je na čelu moćne kriminalne organizacije, navikao izdavati naredbe i apsolutno nije podnosio da mu se itko usudi suprotstaviti.
Međutim, tri tjedna ranije bio je upucan.
Metak je prošao opasno blizu pluća i oštetio nekoliko rebara, a nakon operacije pojavila se upala. Liječnici su inzistirali da Adrian ostane u bolnici, no muškarac je kategorički odbio i naredio da se spavaća soba u njegovoj rezidenciji pretvori u privatnu bolničku sobu opremljenu specijaliziranom medicinskom opremom.
Problem je bio u tome što se Adrian pokazao kao iznimno težak pacijent.
Skidao je zavoje, odbijao uzimati lijekove protiv bolova, vikao na medicinske sestre i više puta pokušavao sam ustati iz kreveta. Nakon jednog od tih pokušaja rana mu se ponovno otvorila.
Upravo tada u rezidenciju je stigla dvadesetdevetogodišnja Eva Miller.
Taj je posao prihvatila isključivo zbog novca.
**NJEN MLAĐI BRAT DANIEL BOLOVAO JE OD RIJETKE BOLESTI KRVI. TRADICIONALNE METODE LIJEČENJA GOTOVO UOPĆE NISU DAVALE REZULTATE, A NOVA JE TERAPIJA BILA TOLIKO SKUPA DA EVA NE BI USPJELA PRIKUPITI POTREBAN IZNOS NI NAKON NEKOLIKO GODINA RADA.**
Zato je gotovo odmah pristala kada joj je nepoznati muškarac ponudio osam tisuća dolara za svaki odrađeni tjedan.
Uvjeti su, međutim, bili neobični. Eva je morala živjeti u rezidenciji, nije smjela fotografirati unutrašnjost zgrade, postavljati nepotrebna pitanja niti se zanimati za bilo što osim svojih medicinskih dužnosti.
Na ulazu ju je dočekao visok muškarac po imenu Viktor.
— Ja sam zadužen za sigurnost gospodina Romana — predstavio se. — Savjetujem vam da zapamtite jedno najvažnije pravilo: nikada se nemojte svađati s njim.
Eva ga je pogledala ravno u oči.
— Ako njegova naredba ugrožava njegov život, suprotstavit ću mu se.
**VIKTOR SE IRONIČNO NASMIJEŠIO.**
— Prethodna medicinska sestra rekla je upravo isto.
Odveo ju je na kat.
Adrian je sjedio na rubu golemog kreveta. Prsa su mu bila zavijena, a lice blijedo, ali čak i u takvom stanju djelovao je kao čovjek koji još uvijek ima potpunu kontrolu nad svime što se oko njega događa.
— Sljedeća? — upitao je razdraženo.
— Eva Miller. Vaša nova medicinska sestra.
— Na koliko dugo?
— To ovisi o vama.
**TJelohranitelji su se pogledali. Obično si nitko nije dopuštao razgovarati s Adrianom na takav način. Prva dva dana ipak su prošla relativno mirno, ali treće večeri njegovo se stanje iznenada naglo pogoršalo.**
Temperatura mu je porasla gotovo do četrdeset stupnjeva. Adrian je teško disao, ali je odlučno zabranjivao Evi da dodiruje zavoj.
— Rekao sam ti da me ne diraš!
— Moram provjeriti ranu.
— Izađi.
Eva se nije ni pomaknula. Adrian je okrenuo glavu prema tjelohraniteljima.
— Izbacite je odavde.
Dvojica muškaraca zakoračila su naprijed, ali tada je Eva neočekivano rekla:
**— NE. UPRAVO SUPROTNO. VAS DVOJICA MORATE IZAĆI IZ SOBE.**
U prostoriji je odmah zavladala tišina.
— Ti izdaješ naredbe mojim ljudima? — prosiktao je Adrian.
— Da. Molim vas, odmah izađite.
Tjelohranitelji su samo kimnuli i odmah izvršili njezinu naredbu, kao da su na trenutak zaboravili da im je šef netko sasvim drugi. Kada su napokon ostali sami, medicinska je sestra učinila nešto što je Adriana potpuno šokiralo.
Adrian je pokušao ustati, ali odmah se bolno namrštio.
— Nitko neće skinuti ovaj zavoj.
Upravo je tada Eva shvatila pravi razlog njegova ponašanja.
**ADRIAN SE UOPĆE NIJE BOJAO BOLI. BOJAO SE DA ĆE NJEGOVI LJUDI VIDJETI NJEGOVU SLABOST. ZATO JE U PRISUTNOSTI TJelohranitelja ODBIJAO SVAKU POMOĆ, POKUŠAVAO USTATI UNATOČ BOLI I PRETVARAO SE DA JOŠ UVIJEK IMA POTPUNU KONTROLU NAD SVIME.**
Eva je ponovno pogledala tjelohranitelje.
— Izađite i zatvorite vrata za sobom.
Ovoga puta Viktor je, na iznenađenje svih, kimnuo ostalim muškarcima. Nekoliko sekundi kasnije u sobi su ostali samo Eva i Adrian.
Medicinska sestra prišla je krevetu.
— Sada ovdje nema nikoga tko bi mogao vidjeti da vas boli. Zato se prestanite pretvarati da ste besmrtni i dopustite mi da radim svoj posao.
Adrian ju je nekoliko sekundi šutke promatrao i prvi put nije odgovorio ni riječju.
Eva je pažljivo skinula stari zavoj i odmah shvatila da je situacija mnogo ozbiljnija nego što je pretpostavljala. Koža oko rane bila je jako crvena, pojavila se oteklina, a ispod zavoja nakupila se tekućina.
**ALI NAJGORE JE BILO NEŠTO DRUGO. KADA JE EVA LAGANO PRITISNULA KOŽU U BLIZINI RANE, ADRIAN JE ODMAH KRISNUO I ČVRSTO JE UHVATIO ZA RUKU.**
— Što to radiš?!
— Provjeravam upravo ono čega sam se bojala.
Odmah je pozvala liječnika, iako joj je Adrian izričito zabranio kontaktirati bilo koga bez njegova odobrenja. Četrdeset minuta kasnije u rezidenciju je stigao kirurg.
Pretrage su pokazale duboku infekciju. Da je Eva poslušala pacijenta i ostavila zavoj netaknut do jutra, infekcija se mogla proširiti u krv i izazvati sepsu.
Adrian je hitno podvrgnut manjem drugom zahvatu, koji je izveden izravno u posebno opremljenoj medicinskoj prostoriji u njegovoj rezidenciji.
Sljedećeg jutra Eva je pakirala svoje stvari. Bila je uvjerena da će dobiti otkaz. Tada je netko pokucao na vrata. Bio je to Viktor.
**— GOSPODIN ROMANO ŽELI RAZGOVARATI S VAMA.**
Adrian je ležao u krevetu i izgledao iscrpljeno.
— Tijekom jedne večeri nisi poslušala dvije moje naredbe.
— Tri — mirno ga je ispravila Eva. — Naredila sam i vašim tjelohraniteljima da izađu iz sobe.
Muškarac je nekoliko sekundi šutio.
— Svi ostali su me se bojali.
— I ja sam se bojala.
— Zašto onda nisi stala?
**EVA GA JE POGLEDAla RAVNO U OČI.**
— Zato što me ne plaćate da vam povlađujem. Plaćate me da vas održim na životu.
Na njezino iznenađenje, Adrian se nasmiješio. Zatim je stavio omotnicu na stol. Eva je bila uvjerena da je unutra njezina posljednja plaća, ali kada ju je otvorila, ugledala je ček u iznosu dovoljnom da pokrije nekoliko mjeseci Danielova liječenja.
— Što je ovo? — zbunjeno je upitala.
— Predujam.
— Za što?
Adrian se udobnije naslonio na jastuk.
— Za sljedećih šest mjeseci rada. Izgleda da sam napokon pronašao medicinsku sestru koja se ne boji reći mi „ne“.
