Marco je imao trideset i pet godina i u toj je dobi već uspio izgraditi golemo poslovno carstvo. Posjedovao je građevinske tvrtke, nekoliko hotela i nekretnine u različitim zemljama. Na poslu su stotine ljudi čekale njegove odluke, a ponekad je bila dovoljna samo jedna Marcova riječ da se zaključi posao vrijedan milijune.
Međutim, čim bi prešao prag vlastitog doma, sve je izgledalo potpuno drukčije.
U golemoj obiteljskoj rezidenciji i dalje je glavnu riječ vodila njegova majka Elizabeth.
Nakon smrti supruga žena je preuzela potpunu kontrolu nad cijelim kućanstvom. Sama je birala osoblje, planirala jelovnik, odlučivala tko smije dolaziti u posjet, a ponekad bi čak bez ikakve najave premjestila namještaj u sobi svojega sina.
Marco je zbog toga katkad bio iznerviran, ali nije se želio svađati s majkom. Nakon očeve smrti sama ga je odgajala, bila uz njega tijekom najtežih godina i s vremenom se naviknuo poštovati njezine odluke, čak i kada ih uopće nije razumio.
Zato Marco nije ništa rekao kada je njegova majka jednoga dana iznenada otpustila gotovo cijelo osoblje.
Nekoliko dana poslije u kući su se pojavili novi kuhari, vrtlari i sobarice. No za žene je vrijedilo jedno posebno neobično pravilo.
Sve su sobarice morale nositi jednake, potpuno zatvorene uniforme i svijetle marame koje su im prekrivale gotovo cijelo lice. Vidjele su im se samo oči.
**— MAMA, ČEMU SVE TO? — ZBUNJENO JE UPITAO MARCO KADA IH JE PRVI PUT UGLEDao.**
— Tako mora biti, — mirno je odgovorila Elizabeth.
— Za koga?
— Za mene.
Time je razgovor završio. U početku je Marco pomislio da je majka izmislila još jedno apsurdno pravilo i da će ga uskoro sama zaboraviti. Međutim, prolazili su tjedni, a ništa se nije mijenjalo.
Sobarice su čistile prostorije, donosile doručak i posluživale večeru, ali Marco nijednom nije vidio lice nijedne od njih.
Jednoga dana pokušao je razgovarati s mladom sobaricom.
**— SKINI MARAMU. SAMI SMO OVdje.**
Djevojka je prestrašeno odmahnula glavom.
— Oprostite, gospodine, ali ne smijem to učiniti.
— Ja sam vlasnik ove kuće.
— Vaša je majka rekla da će me odmah otpustiti ako to učinim.
Marco nije dalje inzistirao. Međutim, nekoliko dana poslije primijetio je da je Anna nestala.
— Gdje je ona? — upitao je majku.
— Više ovdje ne radi.
**MARCO JE ODMAH SHVATIO ZAŠTO.**
Kasnije se slična situacija dogodila još dvaput. Čim bi neka od žena počela razgovarati s Marcom o toj čudnoj zabrani ili bi samo malo spustila maramu s lica, već bi sljedećeg dana nestala iz rezidencije.
Tada se muškarac doista počeo pitati što se događa. Sve je više sumnjao da njegova majka upravo od njega nešto skriva.
Jedne večeri Elizabeth je otišla na dobrotvornu zabavu. Marco je ostao sam kod kuće i zatražio da mu večeru posluže u velikoj blagovaonici. Nekoliko minuta poslije ušla je mlada sobarica po imenu Sofia. U rezidenciji je počela raditi tek nedavno. Kao i ostale žene, imala je prekriveno lice.
Stavila je tanjur pred Marca i počela mu ulijevati vodu.
— Sofia.
Djevojka se zaustavila.
— Da, gospodine?
**— SKINI MARAMU.**
Ruka joj je istoga trenutka počela drhtati.
— Ne mogu.
— Zašto?
— To je pravilo vaše majke.
— Njezino pravilo vrlo dobro poznajem. Pitam vas zašto ga se sve pridržavate.
Sofia je spustila pogled.
— Gospodine, molim vas, nemojte me to pitati.
**— PRIJETI LI VAM?**
— Ne.
— Čega se onda bojiš?
Djevojka je šutjela. Marco je ustao od stola.
— Mjesecima pokušavam shvatiti što se događa u mojoj vlastitoj kući. Moja majka otpušta svaku ženu koja mi pokaže svoje lice. Zašto?
Sofia je napravila korak unatrag.
— To biste trebali pitati svoju majku.
Te su riječi samo još više razljutile Marca.
**— SKINI MARAMU.**
— Ne, gospodine.
Marco je izgubio strpljenje. Prišao je djevojci i jednim naglim pokretom strgnuo tkaninu s njezina lica.
U istom je trenutku ostao skamenjen.
Nekoliko sekundi nije bio sposoban izgovoriti ni jednu jedinu riječ.
Sofia je odmah pokrila lice rukama, a Marco je prvi put shvatio da je tajna njegove majke mnogo ozbiljnija nego što je pretpostavljao [😳][😨] Na desnoj strani Sofijina lica vidio se veliki ožiljak od stare opekline. Koža joj je bila teško oštećena od sljepoočnice gotovo sve do brade. Djevojka je odmah prekrila lice rukama.
— Jeste li sada zadovoljni? — tiho je upitala.
Marco nije znao što odgovoriti. Međutim, pravi ga je šok čekao tek poslije. Kada se Elizabeth vratila kući, odmah je saznala što se dogodilo i prvi se put nakon mnogo godina doista naljutila na sina.
**— NISI IMAO PRAVO TO UČINITI.**
— Onda mi sve objasni.
Žena je dugo šutjela, a zatim odvela sina u prostoriju namijenjenu osoblju. Ondje je bilo nekoliko sobarica. Na Elizabethin zahtjev skinule su svoje marame.
Jedna je žena imala polovicu lica prekrivenu velikim madežom. Druga je imala duboke ožiljke od nesreće. Treća se rodila s vidljivom deformacijom čeljusti.
Marco ih je promatrao i postupno počeo shvaćati sve.
Prije nekoliko godina Elizabeth je počela pomagati ženama koje su zbog svojeg izgleda teško pronalazile posao. Mnoge su godinama bile odbijane, iako su bile izvrsne radnice.
Namjerno ih je zapošljavala u svojem domu, dobro ih plaćala i osiguravala smještaj onima kojima je bio potreban.
**IPAK, POSTOJALA JE JEDNA STVAR ZBOG KOJE JE ELIZABETH SADA ŽALILA.**
Bojala se da će se njezin sin osjećati nelagodno ako svakodnevno bude gledao tuđe ožiljke i ozljede, pa je uvela pravilo prema kojem su žene morale pokrivati lica maramama.
— Htjela sam ih zaštititi od pogleda drugih ljudi, a istodobno i tebe zaštititi od nečega zbog čega bi se mogao osjećati neugodno, — priznala je majka. — Ali na kraju sam samo učinila da se te žene ponovno moraju skrivati. Mislim da je to bila moja pogreška.
Marco je pogledao Sofiju, koja je stajala sa strane.
Bilo ga je sram ne zbog njezina lica, nego zbog vlastitog ponašanja tijekom večere.
Sljedećeg jutra u rezidenciji je promijenjeno jedno pravilo.
Marame više nisu bile obavezne.
Od tog trenutka svaka je žena sama mogla odlučiti želi li pokrivati lice ili ne.
