Pukovnik ju je noću izbacio iz jurećeg vlaka, ravno u ledenu hladnoću, dok u blizini nije bilo nijedne žive duše. Nije ni slutio tko je ta mlada žena zapravo niti da će uskoro i njega samoga dočekati nešto mnogo strašnije.
Pukovnik nije zavolio novu djevojku već prvog dana.
Pojavila se u postrojbi potpuno neočekivano, bez suvišnih objašnjenja, odjevena u jednostavnu uniformu bez ikakvih oznaka. Bila je mlada i mirna, gledala je ljude ravno u oči i nikada nije spuštala pogled. Već ga je samo to počelo silno živcirati.
Prvi sukob dogodio se tijekom postrojavanja.
— Tko te poslao ovamo? hladno je upitao prolazeći pokraj nje.
— Premještena sam po zapovijedi, mirno je odgovorila djevojka.
— Kakvoj zapovijedi? Ja ovdje izdajem zapovijedi, podrugljivo je rekao pukovnik.
Nije skrenula pogled.
**— ONDA VAM JE, OČITO, JOŠ NISU POKAZALI.**
Netko iz postroja tiho se nasmijao. Pukovnik je naglo okrenuo glavu.
— Misliš da si posebna? Već sam slomio desetke takvih poput tebe.
— Pokušajte, kratko je odgovorila.
Od tog trenutka više nije ni pokušavao skrivati svoju netrpeljivost.
Tijekom vježbi prigovarao je svakom njezinu pokretu. Pred svima je povisivao glas.
— Znaju li tvoje ruke uopće normalno raditi?
**— SHVAĆAŠ LI UOPĆE GDJE SI DOŠLA?**
— Ovo nije mjesto za djevojke.
Ona mu gotovo nikada nije odgovarala. Ponekad bi ga samo pogledala na način koji je u njemu izazivao čudan nemir, iako se pukovnik pravio da to uopće ne primjećuje.
Nekoliko dana kasnije postrojba je poslana na putovanje vlakom. Noćna ruta vodila je kroz planine. Vlak je bio dug, a gotovo svi vojnici spavali su.
Pukovnik, međutim, nije zaspao. Hodao je vagonom i razmišljao samo o jednom — kako da je se riješi. Tiho, bez svjedoka i bez nepotrebnih pitanja.
Napokon ju je ugledao kraj vrata. Djevojka je stajala sama i gledala u tamu. Kroz prozor su promicale planinske padine, a daleko dolje vidjela se tamna rijeka. Vagon se lagano ljuljao tijekom vožnje.
Pukovnik joj je prišao gotovo nečujno.
— Ne možeš spavati? upitao je zastavši pokraj nje.
**DJEVOJKA SE NIJE NI OKRENULA.**
— Htjela sam udahnuti malo svježeg zraka.
— Ovo nije šetnja, podrugljivo je rekao pukovnik. — Zar stvarno ne shvaćaš da ovdje nećeš izdržati?
Polako se okrenula prema njemu.
— Previše ste sigurni u sebe.
Prišao joj je još bliže.
— A ti previše govoriš.
Vrata su bila malo odškrinuta. Ledeni zrak ulazio je u vagon.
**ODJEDNOM JU JE PUKOVNIK SNAŽNO ZGRABIO ZA RUKU.**
— Dosta.
Djevojka nije stigla ni potpuno reagirati.
Jedan nagli pokret. Pukovnik ju je svom snagom gurnuo.
Mlada vojnikinja pala je unatrag i nestala u noćnoj tami. Na djelić sekunde njihovi su se pogledi još jednom sreli. Nije vrisnula. U očima joj nije bilo panike. Samo ga je nepomično i prodorno gledala. Trenutak kasnije više je nije bilo.
Dolje se nalazila provalija. Stijene. Rijeka. Noć i prodorna hladnoća. Pukovnik je odmah zalupio vratima vagona. Metal je udario tupim zvukom.
Nekoliko sekundi stajao je nepomično, teško dišući. Zatim je popravio uniformu i mirno se vratio na svoje mjesto.
U vagonu je i dalje vladala tišina. Svi su spavali. Nitko ništa nije vidio. Bio je uvjeren da je sve gotovo i da ju se riješio bez ikakvih posljedica. Nije znao tko je ta djevojka zapravo ni za što je sposobna. 😳
**SLJEDEĆEG JUTRA PONAŠAO SE SASVIM NORMALNO. ČAK JE BIO MIRNIJI NEGO INAČE.**
Nitko nije postavljao pitanja. Isprva nitko nije ni primijetio da je djevojka nestala. Prošlo je nekoliko dana. A onda je jedne noći u postrojbi odjednom nestalo struje. U početku tome nitko nije pridavao veliku važnost.
Zatim su se, jedan za drugim, počeli gasiti i ostali sustavi. Kamere. Veza. Vrata. Pukovnik je izašao u hodnik. Svuda je vladao mrak, koji su prekidala samo treperava svjetla za nuždu. Odjednom je začuo korake. Spore. Ujednačene. Okrenuo se.
Na kraju hodnika stajala je ona. Ista uniforma. Ista frizura. Samo joj je lice bilo mnogo bljeđe, a na rukavu se vidjela krv. Ipak je stajala uspravno, kao da se ništa nije dogodilo.
Pukovnik se ukočio.
— Ti…
Djevojka je napravila korak prema njemu.
— Jeste li stvarno mislili da će biti tako jednostavno?
Uzmaknuo je.
— To je nemoguće.
— Niste me pitali tko sam, mirno je odgovorila.
Pokušao je ponovno uspostaviti kontrolu.
— Ja sam…
— Da, prekinula ga je. — Pogriješili ste.
Prišla mu je bliže.
— Ne pripadam vašoj postrojbi. Ni vašem sustavu.
**SVJETLA SU PONOVNO ZATREPEREALA.**
Sva vrata oko njih istodobno su se zatvorila uz tup udarac.
Pukovnik je shvatio da je ostao sam.
Djevojka se zaustavila nekoliko koraka ispred njega.
— Preživjela sam, tiho je rekla. — I imala sam mnogo vremena da razmislim o svemu.
Pokušao je izvaditi telefon, ali zaslon je ostao potpuno crn.
— Što želiš? oštro je upitao.
**POGLEDALA GA JE RAVNO U OČI.**
— Isto što ste vi učinili.
Pukovnik je uzmaknuo korak. Pod ispod njegovih nogu odjednom je zadrhtao. Okrenuo je glavu. Iza njega nalazio se otvoreni tehnički otvor kojeg prije nije bilo.
Ponovno je pogledao djevojku.
Stajala je potpuno mirno.
— Noć. Hladnoća. Nikoga u blizini, rekla je. — Sjećate li se?
Pokušao je viknuti, ali upravo tada svjetla su se potpuno ugasila.
Sekundu kasnije u tami se začuo kratak zvuk.
**A ONDA JE PONOVNO ZAVLADALA TIŠINA.**
Sljedećeg jutra postrojbom se proširila vijest da je pukovnik nestao. Nitko nije mogao objasniti što se točno dogodilo. U tom trenutku kamere nisu radile. Ipak, u arhivi je pronađen kratak dio ometane snimke. Samo se na jednu sekundu mogla vidjeti nečija silueta kako stoji u mračnom hodniku.
I gleda ravno u kameru.
