Bio je prvi tjedan nove generacije u zatvorenoj vojnoj školi „Sjeverni korpus“. Od ranog jutra nad bazom je vladala nepodnošljiva vrućina. Deseci kadeta u savršeno ispeglanim odorama stajali su u pravilnim redovima na golemom betonskom prostoru za postrojavanje. Jedni su nervozno popravljali ovratnike, drugi se nisu usuđivali ni podignuti pogled jer je toga dana inspekciju osobno provodio pukovnik Viktor, kojeg su svi iza leđa zvali Čekić.
O njemu su kružile zastrašujuće priče. Govorilo se da može slomiti čak i najtvrdoglavije kadete, dovesti nove regrute do suza i da posebno uživa u ponižavanju ljudi pred drugima. Nitko mu se nije usuđivao suprotstaviti.
Zato je cijelim prostorom, kada se njegov pogled zaustavio na mladoj djevojci koja je stajala na kraju reda, kao da prošao ledeni trnac.
Djevojka je bila niska i vitka te je djelovala nevjerojatno smireno za nekoga tko se upravo našao pred Čekićem. Stajala je uspravno i nije spuštala pogled, što je pukovnika odmah razbjesnilo.
Muškarac joj je polako prišao i povikao oštrim glasom:
— Kadetkinjo, zašto stojiš ovdje kao kip?! Misliš li da si netko poseban?!
Djevojka je mirno odgovorila:
**— NE, DRUŽE PUKOVNIČE.**
Ali smiren ton njezina glasa samo ga je još više razljutio.
— Onda zašto me gledaš ravno u oči?! Na koljena! Odmah!
Na prostoru za postrojavanje zavladala je grobna tišina. Nekoliko kadeta nervozno je izmijenilo poglede. Svi su vrlo dobro znali da se s Čekićem ne raspravlja.
Djevojka je polako kleknula, cijelo vrijeme gledajući ravno ispred sebe. Pukovnik se prezrivo nasmiješio i naglo je gurnuo u rame. Kapa joj je pala na beton, a negdje između redova začulo se nekoliko prigušenih hihota.
— Tako je već puno bolje — hladno je rekao. — Barem sada znaš gdje ti je mjesto.
Ali upravo se tada dogodilo nešto neobično.
Djevojka je podigla glavu, no u njezinim očima nije bilo ni traga strahu. Vidjelo se nešto sasvim drugo — ledeni mir.
**POLAKO JE ZAVUKLA RUKU U DŽEP ODORЕ.**
Pukovnik se podrugljivo nasmiješio.
— Što radiš? Želiš izvaditi rupčić i obrisati suze?
Međutim, samo sekundu poslije osmijeh mu je potpuno nestao s lica kada je ugledao što je djevojka upravo izvadila iz džepa 😳
U ruci je držala tešku crnu značku s posebnim zlatnim pečatom Ministarstva obrane i crvenom oznakom najviše razine ovlasti. Takve značke dobivali su isključivo ljudi koji su pripadali tajnom odjelu vojne inspekcije.
Trenutak kasnije djevojka je izvadila i malu službenu iskaznicu.
Na fotografiji je bila ona sama. Ispod fotografije pisalo je:
**„ALINE V. POSEBNA IZASLANICA GLAVNOG ZAPOVJEDNIŠTVA. ODJEL ZA UNUTARNJU KONTROLU.“**
Pukovnik je u trenutku problijedio. Iz redova kadeta začuli su se šapati puni nevjerice i nelagode.
— To je nemoguće… — prošaptao je jedan od časnika.
Djevojka je mirno ustala, otresla prašinu s odore i pogledala Čekića ravno u oči.
— Pukovniče — rekla je ledenim glasom — vaša se baza već tri mjeseca nalazi pod tajnim nadzorom. A vi ste upravo pali na ovoj inspekciji.
Čekićevo se lice ukočilo.
Prvi put nakon mnogo godina cijeli je prostor za postrojavanje vidio da čovjek kojeg su se svi dotad bojali nije mogao izustiti ni jednu jedinu riječ.
