U jednom od najluksuznijih restorana u gradu vladala je atmosfera kakva priliči takvim mjestima. U pozadini je svirala tiha glazba uživo, čulo se zveckanje čaša i tihi razgovori gostiju. Snježno bijeli stolnjaci, elegantno posuđe i diskretna rasvjeta činili su da sve izgleda besprijekorno. Za jednim od središnjih stolova sjedio je šeik sa svojim poslovnim partnerima. Razgovarali su o poslovima, povremeno prasnuli u smijeh i razmjenjivali komentare, no odmah je bilo jasno tko vodi cijeli sastanak.
Nakon nekog vremena njihovom je stolu prišla konobarica. Mlada žena pažljivo skupljene kose, mirnog pogleda i samouvjerenog držanja. Uljudno je zastala kraj njih, lagano se nagnula i upitala:
– Jeste li već odlučili što ćete naručiti?
Šeik je uopće nije odmah pogledao. Nekoliko je trenutaka šutio, kao da ju je namjerno želio pustiti da čeka. Tek je potom podigao pogled i nasmiješio se s očitim prezirom.
– Nitko te nije zvao ovamo – rekao je podrugljivim tonom. – Kad si već došla, sve zapiši u svoju bilježnicu kako kasnije ništa ne bi pobrkala. Znam ja takve poput tebe.
Netko je za stolom tiho prasnuo u smijeh. Atmosfera je odmah postala napeta, ali konobarica nije promijenila izraz lica. Mirno je otvorila bilježnicu i počela zapisivati narudžbu.
Ponesen reakcijom svojih sugovornika, šeik je nastavio:
– NADAM SE DA BAREM ZNAŠ BROJITI. ILI ĆU TI SVE MORATI OBJAŠNJAVATI NA PRSTE? IAKO… – ODMJERIO JU JE OD GLAVE DO PETE – KAKO BI TI UOPĆE MOGLA SHVATITI ŠTO ZAPRAVO NARUČUJEMO?
Poslovni partneri pogledali su jedan drugoga. Neki su vidljivo nelagodno skrenuli pogled, ali nitko se nije usudio reagirati. Konobarica je i dalje mirno zapisivala svaku riječ, ne prekidajući ga i ne pokazujući nikakvu emociju.
Kad je završila, zatvorila je bilježnicu i već se spremala otići kada se šeik, uvjeren da ništa nije razumjela, okrenuo prema svojim partnerima. S podrugljivim osmijehom rekao je na arapskom nekoliko uvredljivih riječi. Nazvao ju je pogrdnim izrazom i dodao da bi se takva djevojka savršeno uklopila u njegov harem, gdje bi mu mogla služiti do kraja života.
Za stolom se začuo prigušen smijeh.
Šeik je bio uvjeren da pred sobom ima jednostavnu i neobrazovanu djevojku. Nije ni slutio da će ono što će se dogoditi nekoliko trenutaka kasnije sve prisutne ostaviti potpuno zatečenima.
Konobarica je zastala.
Polako se okrenula prema stolu.
NEKOLIKO SEKUNDI GLEDALA JE ŠEIKA RAVNO U OČI, A ZATIM MU JE NA ČISTOM, SAMOUVJERENOM ARAPSKOM REKLA:
– To što radim kao konobarica ne znači da sam neobrazovana ili da ništa ne razumijem. Vaše su riječi uvredljive. Odavno sam navikla na ljude koji misle da im novac daje pravo ponižavati druge. Ali ja nisam ničije vlasništvo. Imam obitelj, muža i djecu. I sasvim sigurno neću biti vaša sluškinja.
U restoranu je zavladala takva tišina da se čulo čak i kako je nekome za susjednim stolom pao viljušak.
Mlada žena napravila je kratku stanku, a zatim mirno dodala:
– Vaša će narudžba biti spremna za petnaest minuta.
Okrenula se i otišla s istom sigurnošću s kojom je ranije prišla stolu, ne osvrnuvši se nijednom.
Za stolom je zavladala teška šutnja. Poslovni partneri prestali su se smiješiti. Jedni su spustili pogled, dok su se drugi počeli pretvarati da su zauzeti svojim telefonima.
ŠEIK JE NEPOMIČNO SJEDIO I GLEDAO KAKO KONOBARICA ODLAZI. PRVI PUT TE VEČERI OSTAO JE BEZ RIJEČI. JOŠ UVIJEK NIJE MOGAO SHVATITI KAKO GA JE OBIČNA KONOBARICA USPJELA JAVNO POSTAVITI NA MJESTO, PRED SVIMA.
