U kabini zrakoplova čulo se karakteristično brujanje, dobro poznato svakome tko je barem jednom putovao na dugom letu. Putnici su bili umorni — jedni su pokušavali zaspati, drugi su bez riječi gledali u ekrane ispred sebe, a treći više nisu ni pokušavali sakriti svoju razdraženost. Razlog je bio samo jedan — plač bebe koji nije prestajao ni na trenutak.
Beba je plakala već više od sat vremena. Glasno i očajno, kao da nije riječ samo o uobičajenoj nelagodi, već o pravom strahu. Njezino malo lice bilo je crveno, oči pune suza, a sitne ručice stisnute u šakice. Prodoran plač sve je više išao svima na živce.
Putnici su razmjenjivali poglede. Neki su teško uzdisali, drugi su razdraženo odmahivali glavom. Nekoliko ljudi šaptalo je međusobno, jasno dajući do znanja koliko im cijela situacija smeta. Jedna je žena stavila slušalice pokušavajući se izolirati od buke, dok je muškarac koji je sjedio s druge strane prolaza nervozno lupkao prstima po naslonu za ruke. Atmosfera u kabini postajala je sve napetija.
Majka djeteta izgledala je još gore. Bila je potpuno iscrpljena, kosa joj je bila raščupana, a oči crvene od suza. Držala je sina u naručju i neprestano ga pokušavala ljuljati. Nježno mu je govorila, privijala ga uz sebe, mijenjala mu položaj — ali ništa nije pomagalo.
Nekoliko je puta podigla pogled prema ljudima oko sebe i počela tiho, gotovo šapatom, ispričavati se:
— Oprostite… ovo mu je prvi let… boji se… molim vas, oprostite mi…
Glas joj je drhtao. U jednom trenutku više nije mogla zadržavati emocije i počela je plakati. Suze su joj klizile niz obraze dok je dijete još snažnije privila uz prsa, kao da ga pokušava zaštititi od cijelog svijeta.
**— MI… SAMO LETIMO DO MOJIH RODITELJA… NAKON ŠTO MU JE OTAC UMRO… — DODALA JE, A U NJEZINIM JE RIJEČIMA BILO TOLIKO BOLI DA SU ČAK I PUTNICI KOJI SU JOŠ TRENUTAK RANIJE BILI IZNERVIRANI NAKRATKO UŠUTJELI.**
Plač djeteta ipak nije prestajao.
Pokraj njih, uz prozor, sjedio je muškarac odjeven u tradicionalnu bijelu odjeću — mladi šeik, nasljednik imućne obitelji. Sjedio je uspravno, pogled mu je bio miran, ali lice ozbiljno i odavalo je blago nezadovoljstvo. Kao i svi ostali, slušao je plač od početka leta i, sudeći prema izrazu njegova lica, buka mu je također jako smetala.
Ipak, nijednom nije reagirao. Nije rekao ni jednu riječ. Samo je promatrao. Vrijeme se činilo beskrajnim.
U jednom trenutku šeik očito više nije mogao izdržati i učinio je nešto što je sve putnike potpuno šokiralo… 😱
Odjednom se malo nagnuo naprijed.
Šeik je najprije pogledao ženu, zatim dijete i tiho upitao:
— Smijem?
Žena ga je zbunjeno pogledala, isprva ne shvaćajući što zapravo namjerava učiniti.
Muškarac je nježno ispružio ruke. Majka je oklijevala samo sekundu… a onda mu je, kao da ju je vodio očaj, predala dijete.
U kabini je odmah postalo osjetno tiše. Ljudi su počeli okretati glave i promatrati ovaj neobičan prizor. Šeik je uzeo bebu sigurno, ali istodobno iznimno pažljivo. Privio ju je uz sebe, počeo nježno ljuljati i tiho pjevati.
Bila je to mirna, nježna melodija na arapskom jeziku. Njegov glas bio je dubok i ujednačen, gotovo uspavljujući. U toj je melodiji bilo nečega iznimno toplog i poznatog, poput stare uspavanke koju se pjeva djetetu prije spavanja.
U početku je mališan i dalje jecao. Nakon nekog vremena njegov je plač počeo slabjeti. Prošla je još jedna minuta i dijete je samo gledalo muškarca, pažljivo slušajući njegov glas.
A onda… prestalo je plakati. U kabini je zavladala tišina — ona ista tišina za koju samo trenutak ranije nitko nije očekivao da će je čuti.
Šeik je i dalje nježno ljuljao bebu i pjevao istu melodiju. Dijete se postupno opuštalo, disanje mu je postajalo sve mirnije, a kapci su mu se polako počeli sklapati.
Majka je gledala prizor, ne vjerujući vlastitim očima.
— Kako… kako ste to uspjeli?.. — prošaptala je.
Muškarac se blago nasmiješio i nastavio ljuljati dijete.
— Kad smo bili mali, majka nam je pjevala ovu pjesmu, — mirno je odgovorio. — Uvijek nas je znala smiriti.
Pogledao je ženu i nježno dodao:
— Još ću ga neko vrijeme držati. Molim vas, pokušajte se odmoriti.
Žena je prekrila usta rukom, pokušavajući zaustaviti nove suze. Ipak, suze su joj ponovno potekle niz obraze — samo što su ovoga puta bile sasvim drugačije.
**NITKO SE VIŠE NIJE ŽALIO U KABINI.**
