Lovac je stigao u šumu još rano ujutro. Namjeravao je uloviti nešto za večeru i vratiti se kući prije mraka, no toga je dana šuma kao da je odlučila poigrati se s njim.
Najprije je na tlu ugledao svježe tragove životinje. Nedugo zatim primijetio je kretanje među drvećem i skrenuo sa svoje uobičajene staze. Bio je uvjeren da se plijen nalazi odmah ispred njega i da treba prijeći još samo malo. Međutim, prošlo je pola sata, a zatim i cijeli sat.
Na kraju je lovac zastao i osvrnuo se oko sebe. Sa svih strana okruživala su ga visoka, nepoznata stabla, gusto raslinje i mokra trava. Nije vidio nikakav put, nijednu prepoznatljivu stijenu, pa čak ni najmanji trag ljudske prisutnosti.
Pokušao se vratiti istim putem, ali ubrzo je shvatio da se najvjerojatnije kreće u krug.
— Sjajno — promrmljao je. — Baš sjajno.
Sunce je polako nestajalo iza krošanja. Između stabala postajalo je sve mračnije, a temperatura je osjetno padala. Lovac je hodao još gotovo dva sata, sve dok u daljini nije ugledao tanku traku dima. Odmah je ubrzao korak.
U samom srcu šume, između starih smreka, stajala je samotna drvena koliba. Krov je bio nakrivljen, prozori maleni, a uz jedan od zidova uzdizale su se hrpe drva za ogrjev. Kuća je izgledala kao da ju je netko ondje ostavio prije mnogo godina i da je cijeli svijet potpuno zaboravio na nju.
LOVAC JE PRIŠAO VRATIMA I UPRAVO JE NAMJERAVAO POKUCATI KADA SU SE ONA IZNENADA OTVORILA PRED NJIM.
Na pragu je stajala mlada žena sa šarenom maramom na glavi. U rukama je držala tešku kantu punu vode. Gledala je pridošlicu ne kao slučajnog stranca koji se izgubio u šumi, nego kao nekoga koga je čekala jako dugo.
— Oh… napokon si stigao — tiho je rekla. — Čekale smo te tri godine.
Lovac je namrštio obrve.
— Što bi to trebalo značiti? Tko ste vi?
Žena nije odgovorila. Samo je spustila kantu na tlo i nasmiješila se na način koji je u njemu odmah izazvao nelagodu.
U istom trenutku iza svojih leđa začuo je pucketanje slomljene grane. Naglo se okrenuo, ali već je bilo prekasno.
Nešto teško udarilo ga je u glavu i prizor šume pred očima mu se istog trena zamaglio.
KADA SE OSVIJESTIO, U PROSTORIJI JE VEĆ VLADAO POLUMRAK. NEGdje UZ NJEGA PUCALA SU DRVA U PEĆI. RUKE I NOGE BILE SU MU ČVRSTO VEZANE UŽETOM, A PUŠKA JE LEŽALA PODALJE OD NJEGA, NASLONJENA NA ZID. PRED MUŠKARCEM SU STAJale TRI ŽENE.
U sredini je stajala djevojka sa šarenom maramom. S njezine lijeve strane bila je riđokosa žena s dugom pletenicom, a s desne plavuša raspuštene kose i hladnog osmijeha na licu.
Lovac je povukao vezane ruke.
— Tko ste vi? Što želite od mene?
Žene su se pogledale.
— Napokon si stigao do nas — ponovila je djevojka s maramom. 😱🫣
Ono što je lovca zadesilo još iste noći pokazalo se doista zastrašujućim… 😰
— Ništa od ovoga ne razumijem! Odmah me pustite!
Plavuša je polako prišla, a zatim čučnula pred vezanim muškarcem.
— Ovdje nisi završio slučajno.
Lovac je nepomično ostao stajati.
— Što to znači?
— Došao si do nas jer te šuma sama dovela ovamo — mirno je odgovorila.
Žene su priznale da su godinama živjele duboko u šumi, daleko od drugih ljudi. Sanjale su o tome da na tom mjestu stvore vlastitu, zatvorenu zajednicu u koju se nitko iz vanjskog svijeta ne bi smio miješati.
Čekale su lovca jer su njegove vještine, poznavanje šume i oružje mogli njihovu malu zajednicu učiniti mnogo snažnijom. No kada je muškarac napokon shvatio kakvu su mu ulogu žene namijenile u svojim planovima, već je bilo prekasno. Nad šumom se spustila duboka noć, a pustinjakinje su se odavno pobrinule da mu povratak više ne bude moguć.
