Voda je polako klizila niz moju sivu odjeću, upijala se u tkaninu i ostavljala tamne mrlje. Nisam se pomaknula. Samo sam promatrala kako se pjena zadržava na tkanini, kao da se cijela ta situacija mene uopće ne tiče. U baru je vladala buka, netko se smijao, boce su zveckale, a iz zvučnika je dopirala glazba, no u tom trenutku svi su mi ti zvukovi djelovali vrlo daleko.
— Gledaj gdje stojiš, ljepotice — promrmljao je krupno građen muškarac.
Podigla sam pogled.
Bio je golem. Široka ramena, mišićave ruke, kratko ošišana kosa. Na sebi je imao majicu s natpisom SEAL. Iza njega stajali su muškarci slični njemu — samouvjereni, glasni i naviknuti na uvjerenje da se cijeli svijet vrti oko njih. Već su se smješkali, a jedan je čak izvadio telefon.
U njihovim očima bila sam samo umorna žena koja se slučajno našla na pogrešnom mjestu.
Posegnula sam za ubrusom kako bih se obrisala, nadajući se da će time sve završiti.
— Hej — dobacio je iznenada, uhvativši me za ruku. — Tebi govorim. Zbog tebe sam upravo izgubio.
PRSTI SU MU SE ČVRSTO I NAMJERNO STEGNULI OKO MOJE RUKE. ČEKAO JE MOJU REAKCIJU. ŽELIO JE VIDJETI STRAH. OČEKIVAO JE DA ĆU UZMAKNUTI ILI POČETI PROSVJEDOVATI. JA SAM, MEĐUTIM, OSTALA POTPUNO MIRNA.
U mojoj glavi odjednom je zavladala potpuna tišina. Osjetila sam kako mi se disanje usporava, a sve nepotrebne misli jednostavno nestaju.
Mirno sam oslobodila ruku iz njegova stiska… a zatim ga odlučnim pokretom odgurnula.
Oko nas je odmah postalo još glasnije.
— Gle, kakvu snažnu ženu imamo ovdje — rekao je podrugljivim osmijehom. — Domaćica, ha? Vjerojatno svaki dan nosiš teške vrećice iz trgovine, pa si zato toliko snažna. Hajde, pokaži što možeš.
— Nemam ti ništa dokazivati. Ostavi me na miru — odgovorila sam mirno.
Zakoračio je prema meni. Njegov osmijeh postao je još neugodniji.
— Ne. Otići ćeš odavde tek nakon jedne runde. Obaranje ruke. Ako izgubiš, učinit ćeš sve što ti budem tražio. Ako pobijediš… — nasmiješio se gledajući svoje prijatelje — kleknut ću pred tobom i zamoliti te za oprost.
IZA NJEGOVIH LEĐA NETKO GA JE VEĆ POČEO BODRITI, NETKO DRUGI UDARAO JE DLANOM O STOL, A OSTALI SU SE GLASNO SMIJALI.
Na trenutak sam razmislila. Nisam morala ništa dokazivati. Ni njemu ni bilo kome od tih ljudi.
Ali ponekad… ljudi sami odaberu lekciju koju će uskoro dobiti.
— U redu — rekla sam.
U baru je gotovo istog trenutka zavladala tišina, kao da su svi upravo čekali taj odgovor.
No samo nekoliko minuta kasnije dogodilo se nešto što je potpuno šokiralo sve prisutne, jer nitko od njih nije znao tko sam zapravo ni za što sam sposobna.
Sjeli smo za šank. On je položio ruku na ploču — veliku, snažnu i napetu. Moja je ležala nasuprot njegovoj — mirna i potpuno opuštena. Netko je brzo maknuo boce koje su stajale pokraj nas, a druga je osoba stavila salvete ispod naših laktova.
— Spremna? — upitao je s podrugljivim osmijehom.
SAMO SAM KIMNULA.
Naše su se ruke čvrsto spojile.
— Tri… dva… jedan!
Od samog početka krenuo je svom snagom i s potpunim uvjerenjem, kao da je pobjeda već unaprijed odlučena. Gomila iza njega počela je vikati. Neki su se već smijali, očekujući da će sve biti gotovo za jednu sekundu.
Moja se ruka, međutim, nije pomaknula ni milimetra. Osjećala sam njegovu snagu. Bila je golema, ali sirova i izravna. Snaga bez kontrole.
Ja sam jednostavno držala položaj. Jedna sekunda. Druga. Treća.
Osmijeh na njegovu licu počeo je polako nestajati. Povećao je pritisak. Lice mu se napelo, a vene na vratu postale su jasno vidljive.
Mnoštvo je postupno utihnulo. Nitko se više nije smijao. Lagano sam pomaknula zglob. Minimalno. Gotovo neprimjetno.
I UPRAVO JE TADA SHVATIO. OVO VIŠE NIJE BILA IGRA. POČELA SAM PRITISKATI. POLAKO, MIRNO, BEZ IKAKVIH NAGLIH POKRETA.
Njegova ruka počela je padati. Najprije za milimetar. Zatim još malo.
— Hajde! — viknuo je jedan od njegovih prijatelja.
Stisnuo je zube i upotrijebio svu svoju snagu.
Ali već je bilo prekasno. Još jedan pokret… i njegova je šaka uz tup udarac dotaknula stol.
U cijelom baru zavladala je tišina.
Muškarac je zurio u vlastitu ruku kao da nije mogao vjerovati onome što se upravo dogodilo. Nakon trenutka podigao je pogled i pogledao mene.
— Ali… kako?
Mirno sam obrisala ruku ubrusom i ustala.
— Zato što ne bi trebao izazivati zapovjednicu specijalnih snaga.
Nekome je boca ispala iz ruke. Netko drugi tiho je uzdahnuo. Ja sam jednostavno uzela svoju jaknu i krenula prema izlazu, ostavljajući iza sebe tišinu… tišinu u kojoj više nije bilo ni smijeha ni prijašnje samouvjerenosti.
