Smijeh se prolomio još prije nego što je dječak uspio prići mikrofonu. U početku je bio tih, kao da su ga neki pokušavali prikriti, ali već nakon nekoliko trenutaka nitko se više nije namjeravao suzdržavati. Jedan od učenika iz prvog reda nagnuo se prema prijatelju i dovoljno glasno rekao:
– Zar će on održati govor? – a zatim podrugljivo prasnuo u smijeh.
Iz stražnjeg dijela dvorane začuo se drugi glas:
– Pogledajte njegove cipele. Čini se da je ovamo došao ravno s posla.
Nekoliko je učenika odmah prasnulo u smijeh.
Netko je čak počeo petom udarati po podu, oponašajući njegove korake, dok se pokraj njega začulo:
– Predstava samo što nije počela, pripremite se.
ETHAN JE ČUO SVAKU OD TIH RIJEČI. IPAK, NIJE UBRZAO KORAK NITI JE SPUSTIO POGLED. HODAO JE MIRNO I SAMOUVJERENO, BAŠ KAO I UVIJEK. NJEGOVE SU CIPELE DOISTA BILE STARE I JAKO IZNOŠENE, ALI PAŽLJIVO OČIŠĆENE I ULAŠTENE. BIO JE TO JEDINI PAR KOJI JE NOSIO VEĆ NEKOLIKO GODINA.
Dok je prolazio pokraj redova učenika, jedan je dečko namjerno rekao još glasnije:
– Pitam se je li ovaj govor napisao između smjena u praonici?
Netko je odmah odgovorio:
– Vjerojatno će uskoro zahvaliti izbjeljivaču i mopu.
Dvoranom se ponovno prolomio val smijeha. Ovoga puta nitko se više nije ni trudio pretvarati da je drugačije.
Za Ethana to nije bio nov prizor. Godinama je slušao slična zadirkivanja. Čuo ih je u školskoj blagovaonici, dok bi s pladnjem sjeo za stol, a netko bi rekao:
– Pogledajte, opet je došao u istoj odjeći.
ČUO IH JE I PO HODNICIMA, KADA SU IZA NJEGOVIH LEĐA ŠAPTALI:
– Od njega se uvijek osjeti miris sredstava za čišćenje.
Unatoč svemu, ljudima se smiješio jer je davno shvatio da je ponekad lakše pretvarati se da ti je nešto zabavno nego pokazati koliko te zapravo boli.
Njegova je majka svakoga dana radila kao čistačica od ranog jutra do kasne večeri. Kući se vraćala iscrpljena, s rukama koje su mirisale na deterdžente, ali se unatoč umoru trudila osmjehivati kao da je sve u redu. Ethan joj je pomagao koliko god je mogao. Slagao je ručnike, brojao svaki zarađeni novčić, nije se žalio i jednostavno radio ono što je bilo potrebno. Vrlo je rano shvatio da se u životu prije svega može osloniti na vlastiti trud.
Sada je stajao pred istim ljudima koji su mu se godinama rugali kad god su za to imali priliku. Njihov je smijeh još uvijek odjekivao dvoranom, iako je polako počinjao jenjavati.
Ethan je prišao mikrofonu i mirno pogledao okupljene. U njegovim očima nije bilo ni ljutnje ni nervoze. Raširio je papir s pripremljenim govorom, ali ga je nakon trenutka ponovno presavio jer je savršeno dobro znao što želi reći.
Nagnuo se prema mikrofonu i izgovorio riječi koje su cijelu dvoranu ostavile zatečenom. Nitko nije očekivao nešto takvo od običnog dječaka.
ETHAN JE PRIŠAO JOŠ BLIŽE MIKROFONU, JOŠ JEDNOM POGLEDAO PUBLIKU, U KOJOJ SU SE JOŠ UVIJEK MOGLI VIDJETI OSMIJESI I ZNAČAJNI POGLEDI, A ZATIM MIRNIM GLASOM REKAO DA DA — NJEGOVA MAJKA RADI KAO ČISTAČICA I DA SE NI JEDNOG TRENUTKA ZBOG TOGA NE SRAMi. UPRAVO ZAHVALJUJUĆI NJOJ DANAS STOJI NA OVOJ POZORNICI.
U dvorani je odmah zavladala duboka tišina.
On je ipak nastavio i otkrio da većina prisutnih čak ni ne zna tko mu je otac. Rekao je da je njegov otac ravnatelj ove škole — čovjek koji je prije mnogo godina napustio njega i njegovu majku te izabrao vlastiti život, potpuno ih zaboravivši.
Nakon tih riječi dvoranom je prošao žamor. Neki su se uspravili na svojim mjestima, drugi su odmah prestali smiješiti se, ali Ethan nije namjeravao stati.
– Sve što sam postigao dugujem isključivo vlastitom radu. Nisam imao novca, utjecajnih poznanstava niti ičiju pomoć. Završio sam školu s najboljim ocjenama i upisao najbolje sveučilište jer sam svakoga dana napravio još jedan korak naprijed, bez obzira na prepreke.
Na trenutak je zašutio, pogledao po dvorani i mirno dodao:
– Sada zaista želim znati što ste vi sami postigli, a ne zahvaljujući bogatstvu svojih roditelja. Vrlo je lako ismijavati tuđe siromaštvo kada ste od samog početka imali sve.
NA KRAJU JE REKAO DA JE ZAHVALAN SVOJOJ MAJCI NA SVEMU — NA SVAKOM TEŠKOM DANU, SVAKOJ NEPROSPAVANOJ NOĆI I NA TOME ŠTO GA JE NAUČILA DA SE NIKADA NE PREDA. UPRAVO JE ONA, A NE NOVAC ILI VISOK DRUŠTVENI POLOŽAJ, OBLIKOVALA NJEGA I POMOGLA MU DA POSTANE ČOVJEK KAKAV JE DANAS.
