U ogromnoj dvorani luksuzne palače sve je blistalo pod svjetlom kristalnih lustera. Zaposlenici su žurili dovršiti pripreme za večernju zabavu: postavljali su stolove, namještali ukrasne tkanine i polirali mramorni pod dok nije počeo odbijati svjetlost poput ogledala. Svaki detalj morao je izgledati savršeno.
Safiya je u toj kući radila već mnogo godina. Nikada se nije bunila, nije pokušavala privući pažnju na sebe i uvijek je savjesno izvršavala svoje obveze. Većini ukućana bila je gotovo nevidljiva — nešto jednako uobičajeno poput namještaja, zavjesa ili vaza koje su stajale uz zidove.
Nasred dvorane bio je postavljen lutak za odjeću na kojem se nalazila neobična haljina. Bila je duboke, tamnocrvene boje, sašivena od teške i skupocjene tkanine te ukrašena zlatnim vezom. Već izdaleka bilo je očito da vrijedi čitavo bogatstvo. Takva se haljina nije jednostavno odijevala za zabavu — u takvoj se kreaciji moralo pojaviti na način koji nitko nikada neće zaboraviti.
Safiya je prolazila pokraj nje s pladnjem u rukama kada je na trenutak zastala. Obična znatiželja bila je jača od nje. Vrhovima prstiju nježno je dotaknula tkaninu. Nije to učinila iz ljubomore ni pohlepe. Samo je željela pod prstima osjetiti materijal kakav nikada prije nije imala priliku vidjeti iz tako velike blizine.
— Makni ruke. Odmah.
Oštar glas presjekao je tišinu poput noža.
Safiya se naglo okrenula. Nekoliko koraka dalje stajao je vlasnik palače — Rashid. Lice mu je bilo napeto, a hladan pogled jasno je pokazivao da je sve vidio.
**— JA… OPROSTITE. NISAM HTJELA NIŠTA OŠTETITI…**
— Već je dovoljno to što si je dotaknula — prekinuo ju je zakoračivši prema njoj. — Čak je i tvoj dodir ovdje neprikladan.
Nekoliko žena koje su stajale iza njega jedva je zadržavalo osmijeh.
— Imaš li uopće pojma koliko ova haljina košta? — nastavio je Rashid, namjerno podižući glas kako bi ga čuli svi u dvorani. — Za njezinu cijenu može se kupiti kuća. A ti se usuđuješ dodirivati je prljavim rukama.
Safiya je spustila pogled i još jače stisnula prste oko pladnja koji je držala.
Rashid je pogledao po dvorani. Primijetio je da je gotovo svatko prestao raditi i promatrao prizor. Na usnama mu se pojavio lagan osmijeh. Očito mu se sviđalo što se našao u središtu pažnje.
— Dobro. Ako te ta haljina toliko zanima, riješit ćemo to drukčije — rekao je polako. — Dat ću ti izbor.
U dvorani je istog trenutka zavladala tišina.
**— PRVA MOGUĆNOST: PLATIŠ HALJINU. ODMAH.**
Netko sa strane prasnuo je u smijeh.
— A druga mogućnost… — Rashid je namjerno napravio dužu stanku. — Odjenut ćeš je večeras i pokazati se u njoj svim mojim gostima.
Ovoga puta nekoliko žena više nije ni pokušavalo sakriti smijeh.
Rashid joj je prišao još bliže i rekao tiše, ali dovoljno glasno da svaka riječ dopre do okupljenih:
— Ako budeš imala hrabrosti pojaviti se pred svima u toj haljini — oženit ću te. A ako ne… možeš zaboraviti na plaću. Radit ćeš u ovoj palači besplatno do kraja života.
To nije bila prosidba.
Bilo je to javno poniženje.
**SAFIYA JE ŠUTJELA. SAVRŠENO JE ZNALA DA JE HALJINA SAŠIVENA ZA NEKOG SASVIM DRUGOG. ZNALA JE I DA RASHID NIJE OČEKIVAO DA ĆE JE DOISTA OBUĆI. CIJELI JE IZAZOV BIO ZAMKA SMIŠLJENA SAMO ZATO DA BI JOJ SE SVI MOGLI SMIJATI.**
Ali razumjela je i da bi mu odbijanje dalo upravo ono što je želio.
Nekoliko dugih sekundi zurila je u crvenu haljinu.
Zatim je pogledala Rashida.
Na licima ljudi oko nje i dalje su se vidjeli podrugljivi osmijesi. Nitko nije očekivao da će se obična sluškinja usuditi odgovoriti.
Safiya ipak nije zaplakala.
Nije počela moliti.
**NIJE SE POKUŠALA OPRAVDAVATI.**
Samo je polako kimnula.
Rashid se pobjedonosno nasmiješio, uvjeren da je upravo pobijedio.
Nije ni slutio da će nekoliko sati kasnije požaliti zbog svake riječi koju je izgovorio.
Jer iste večeri Safiya je učinila nešto zbog čega su osmijesi nestali s lica svih prisutnih, a cijela je palača utonula u potpunu tišinu… 😳
Navečer se velika dvorana ispunila gostima. Glazba je svirala, sa svih strana čuli su se razgovori i smijeh, a zabava je tekla upravo onako kako je Rashid planirao. U jednom je trenutku šeik gotovo zaboravio na svoju raniju „šalu“.
Odjednom je, međutim, žamor počeo postupno jenjavati.
Jedna osoba pogledala je prema stubama.
Zatim druga.
Nakon nekoliko trenutaka gotovo su svi gosti već gledali u isto mjesto.
Niz stube je silazila Safiya.
Na sebi je imala upravo onu istu tamnocrvenu haljinu.
Savršeno joj je pristajala. Ne samo da je izgledala dobro — na njoj je djelovala još dojmljivije nego ranije na lutku. Tkanina je naglašavala njezinu figuru, a Safiya se kretala mirno i samouvjereno. Nije spuštala pogled i više nije izgledala poput uplašene sluškinje kojoj su se samo nekoliko sati ranije javno rugali.
U dvorani je zavladala potpuna tišina.
Rashid je ostao ukočen. Osmijeh mu je istog trena nestao s lica.
Prišao joj je, očito nesposoban shvatiti kako je to uopće moguće.
**— TO JE NEMOGUĆE… — ŠAPNUO JE. — KAKO SI…?**
Safiya se zaustavila točno pred njim.
— Rekli ste da ćete me oženiti ako se u ovoj haljini pojavim pred svima — mirno ga je podsjetila.
Gosti su zadržali dah čekajući reakciju domaćina.
Rashid se prezrivo nasmiješio, pokušavajući ponovno preuzeti kontrolu nad situacijom.
— Bila je to šala. Ne moraš sve shvaćati tako doslovno.
Safiya ni na trenutak nije skrenula pogled.
**— ONDA ĆU I JA REĆI NEŠTO VRLO JASNO — ODGOVORILA JE, A GLAS JOJ JE POSTAO ODLUČAN. — OVU HALJINU DALA MI JE VAŠA SESTRA. ONA ISTA ŽENA KOJOJ JE DOZLOGRDILO GLEDATI KAKO PONIŽAVATE DRUGE LJUDE.**
Dvoranom se proširio tihi žamor.
— Rekla mi je da ste odavno zaboravili što znači poštovanje — nastavila je Safiya. — I zaključila da je krajnje vrijeme da vas netko na to podsjeti.
Rashid je naglo okrenuo glavu.
Njegova je sestra doista stajala među gostima.
Nije se smijala.
Ozbiljno ga je gledala i nije čak ni pokušala zanijekati Safiyine riječi.
Safiya je zakoračila unatrag.
**— NEĆU POSTATI VAŠA SUPRUGA. I VIŠE NEĆU BITI VAŠA SLUŠKINJA — MIRNO JE REKLA. — DANAS ODLAZIM.**
Skinula je s vrata malu identifikacijsku pločicu sa svojim imenom i položila je na najbliži stol.
Ovoga puta nitko se u dvorani nije smijao.
Rashid je nepomično stajao.
Prvi put nakon dugo vremena nije znao pronaći odgovor.
Safiya se, međutim, okrenula i mirnim korakom krenula prema izlazu.
Za sobom nije ostavila viku ni svađu.
Ostavila je samo tešku tišinu u kojoj su svi prisutni savršeno razumjeli tko je te večeri doista sačuvao svoje dostojanstvo.
