Vlak je polako tutnjao preko starog željezničkog mosta koji se nadvijao nad dubokim kanjonom. Daleko dolje, žuborila je rijeka, a vjetar je zviždao između vagona, zbog čega je metal tiho škripao. Neki putnici stajali su na prozorima, diveći se planinama obasjanim zalazećim suncem.
Marina je izašla na uski peron između vagona. Naslonila se na hladnu ogradu i na trenutak zatvorila oči, pokušavajući smiriti misli. Trenutak kasnije, iza nje se pojavio njezin suprug.
Aleksej se približio gotovo nečujno.
„Prekrasno, zar ne?“ rekao je mirno.
Marina se blago nasmiješila i pogledala dolje.
„Vrlo… iako pomalo zastrašujuće. Pogledajte visinu.“
Muškarac je prišao korak bliže. Preblizu.
Šutio je nekoliko sekundi, kao da sabire misli. Napokon je tiho progovorio:
„ZNAŠ… PONEKAD JE ŽIVOT JEDNOSTAVNIJI NEGO ŠTO MISLIMO.“
Marina se namrštila i okrenula prema njemu.
„Što misliš?“
Nije imala vremena čuti njegov odgovor.
Sljedeće sekunde, Aleksej ju je snažno gurnuo objema rukama.
Marina nije imala ni vremena vrisnuti. Njezino je tijelo u trenutku nestalo preko ograde, padajući u prazninu ispod mosta. Samo je njezina svijetla, ružičasta haljina bljesnula u zraku na djelić sekunde prije nego što je nestala dolje.
Vlak je nastavio dalje.
Aleksej je stajao mirno, teško dišući. Brzo se osvrnuo oko sebe – nikoga nije bilo na peronu. Vrata vagona iza njega lagano su se njihala na vjetru.
“GOTOVO JE…” PROŠAPTAO JE. “SVE JE GOTOVO.”
Popravio je jaknu, napravio nekoliko koraka unatrag i otvorio vrata koja su vodila unutra.
Međutim, u tom trenutku dogodilo se nešto što nije mogao predvidjeti 😱😨
U tom istom trenutku, iz hodnika se začuo glas:
“Oprostite… jeste li upravo bili na peronu?”
Aleks se ukočio.
Ispred njega je stajao muškarac u četrdesetima, držeći kameru.
“Snimam svoja putovanja za svoj blog”, rekao je mirno. “Ovaj most je nevjerojatan… Upravo sam snimao pogled s prozora.”
LAKO JE PODIGNUO KAMERU.
“I mislim… da sam uhvatio sve što se upravo dogodilo.”
Aleks je osjetio kako mu hladna drhtavica polako prolazi niz kralježnicu.
“Vlak će uskoro stati na sljedećoj stanici”, tiho je dodao muškarac. “Mislim… da bismo trebali razgovarati s kondukterom.”
Aleks nije ništa rekao. Još nije znao da najgore tek dolazi.
Jer se tamo, ispod mosta, dogodilo nešto što nitko nije mogao predvidjeti.
Marina je pala nekoliko dugih sekundi. Vjetar ju je šibao u lice, zrak joj je oduzimao dah. Ali odmah ispod mosta tekla je široka planinska rijeka.
Tijelo joj je udarilo u vodu ogromnom snagom.
Ledena hladnoća prostrujala ju je tijelom. Na trenutak je izgubila svijest, ali struja ju je izgurala na površinu. Marina je hvatala zrak i počela se boriti da ostane na površini.
Ribarski brod bio je blizu obale. Dvojica muškaraca prvo su čula snažan pljusak, a zatim su u rijeci ugledali ženu.
“Muškarac u vodi! Brzo!” viknuo je jedan od njih.
Usmjerili su brod prema njoj i, nakon nekoliko minuta, izvukli Marinu na brod.
Bila je blijeda i drhtala je od hladnoće, ali bila je živa.
“Tko je to učinio?” upitao je jedan od ribara, pokrivajući je svojom jaknom.
Marina se mučila otvoriti oči.
“Moj muž…” prošaptala je.
U ISTO VRIJEME, VLAK SE VEĆ PRIBLIŽAVAO SLJEDEĆOJ STANICI. Aleksej je stajao kraj prozora, pokušavajući izgledati mirno.
Nije imao pojma da je žena koju je bacio s mosta čudom preživjela… i da će ga policija uskoro čekati na peronu.
