Pukovnik je stajao na palubi, ruku sklopljenih na leđima, mirno promatrajući uzburkani ocean. Vjetar mu je rezao lice poput noževa, temperatura je dosezala minus četrdeset stupnjeva Celzija, a ledena voda ispod broda izgledala je kao smrtonosna zamka za svakoga tko bi mogao upasti u nju.
Dok je žensko tijelo nestajalo među valovima, jedva primjetan osmijeh proširio se njegovim licem.
U tom trenutku bio je uvjeren da je problem jednom zauvijek riješen.
Dugo je čekao ovaj dan.
Od trenutka kada je stigla na brod, sve je počelo ići po zlu. Bila je nova, ali previše samouvjerena. Previše iskrena. Previše principijelna.
Od prvog dana primijetila je stvari koje drugi radije nisu htjeli vidjeti: krivotvorene dokumente, nestajanje zaliha i pukovnikove sumnjive poslove tijekom misije. I najgore od svega, prijavila je to svojim nadređenima.
Ta pritužba gotovo mu je uništila karijeru.
OD TOG TRENUTKA NIKADA NIJE ZABORAVIO UVREDU. Samo je čekao pravi trenutak.
I došao je.
Brod je bio daleko od obale. Komunikacija s kopnom bila je slaba, gotovo nepostojeća. Na brodu nije bilo nikoga – hladnoća je onemogućavala odlazak, a svuda okolo bio je led, vjetar i beskrajna voda.
Stajala je uz ogradu, nesvjesna da je odluka već donesena iza nje.
Približio se polako, gotovo nečujno.
Jedan nagli pokret.
“Željeli ste pravdu?” Dobili ste je.
NJEZIN KRIK ODMAH JE ODNEO VJETAR.
I njezino tijelo se strmoglavilo u ledeni ocean.
Nekoliko mornara je sve vidjelo.
Stajali su u blizini. Užasnuto su se pogledali… ali nitko nije reagirao. Strah pukovnika bio je jači. Svi su se pravili da se ništa nije dogodilo.
A on, gledajući kako se valovi zatvaraju oko žene, bio je siguran da je kraj.
Ali prevario se.
Mraz je nije ubio.
BOL JE NIJE SLOMILA.
S golemim naporom, boreći se s ledenom vodom koja joj je paralizirala tijelo, žena je uspjela uhvatiti metalnu konstrukciju na boku broda.
Ruke su joj krvarile. Prsti su joj gotovo prestali raditi. Svaki udah osjećao se kao nož zabijen u pluća.
Ali nastavila se penjati.
Centimetar po centimetar.
Dok su svi na brodu bili uvjereni da je mrtva… ona se vratila.
I prvo što je učinila bilo je posegnuti za radiom.
Glas joj je drhtao od hladnoće, ali ne i od straha.
ISPRIČALA JE SVE.
Svaki detalj.
Sljedećeg dana, dok se brod približavao vojnoj postaji, časnici vojne policije i specijalnih službi čekali su na doku.
Atmosfera na brodu odmah se promijenila.
Pukovnik je stupio na palubu s istim arogantnim samopouzdanjem kao i uvijek.
Ali nakon trenutka, ugledao je nešto što mu je zaledilo krv.
Nju.
Živu.
BLJEDA, S PREVIJANIM RUKAMA, ALI JE STOJALA PRED SVIMA.
Mirno ga je pogledala.
Bez vrištanja.
Bez mržnje.
I tada je pukovnik shvatio da mu je plan potpuno propao.
Časnici su mu prišli bez riječi.
Pred cijelom posadom stavili su mu lisice.
ISTI LJUDI KOJI SU GA DAN PRIJE IZBJEGLI SADA SU U TIŠINI PROMATRALI, NE MOGUĆI VJEROVATI ŠTO VIDJE.
Pukovnik se želio riješiti problema.
Ali na kraju… problem je postao problem.
