Sljedeća stanica. Vagon se lagano zaljuljao, vrata su se zašuštala i val novih putnika ušao je. Neki su izlazili, drugi su se mučili ući s torbama, kišobranima i umornim licima.
Među onima koji su ulazili bila je žena od oko pedeset godina. Visoke pete, dugi sivi kaput, teška šminka i iritiran izraz lica. Teška kožna torbica bila joj je prebačena preko ramena. Ukratko, tip osobe koja misli da joj svi nešto duguju.
Hodala je prolazom i udarila koljenom u dječaka koji je sjedio kraj prozora. Jednostavno ga je udarila. Bez ikakvog pokušaja da se ispriča. Nakon nekoliko koraka, naglo se zaustavila. Okrenula se, kao da se tek sada sjetila svoje misije da dijeli pravdu.
„Naravno, udobno sjediš!“ rekla je provokativno. „A što je s ostalima? Misliš samo na sebe? Raznijeli ste noge na pola vagona… Nisu li vas roditelji naučili da poštujete druge?“
Dječak je podigao pogled. Još je imao slušalice. Mirno je izvadio jednu, ne praveći nagle pokrete. Pogledao je ženu. Ni prestrašeno, ni agresivno – jednostavno ju je pogledao.
„Tebi se obraćam!“ žena je podigla glas. „Je li tako teško ustupiti mjesto ženi? Ili misliš da se svijet vrti oko tebe?“
Vagon je utihnuo. Ljudi su se počeli okretati. Dvoje tinejdžera koji su stajali u kutu lagano su se uspravili, čekajući kako će se situacija odvijati. Sve je izgledalo kao i obično: on bi odgovorio drsko, ona bi se još više naljutila, zatim svađa, vika, možda čak i osiguranje.
ALI DEČKO JE IZNENADA UČINIO NEŠTO ŠTO NITKO NIJE OČEKIVAO 😱
Dječak je odjednom spustio pogled i tiho rekao:
„Žao mi je.“
Ustao je.
I tada su svi vidjeli kako se sjedalo koje je napustio polako naginje unatrag – toneći pod vlastitom težinom uz glasno škripanje, nakrivljeno viseći uz zid vagona.
Naslon je bio pričvršćen samo jednim bočnim nosačem, a metalne opruge i napukli plastični okvir virili su ispod spuštenog sjedala. Odmah je bilo očito da je sjedenje tamo bez potpore gotovo nemoguće.
Dječak je stajao tiho. Lagano se ljuljao, kao da mu je noga utrnula.
U vlaku je zavladala neugodna tišina. Žena se na trenutak ukočila. Pogledala je slomljeno sjedalo, a zatim ponovno dječaka.
„Ja… nisam znala“, tiho je promrmljala. „Žao mi je.“
Dječak je samo lagano kimnuo, spustio slušalicu i okrenuo se prema vratima.
