Vojni avion već je bio u zraku. Unutra se odjekivalo stalno zujanje motora, a vojnici su sjedili na svojim sjedalima – neki su zurili kroz prozore, drugi su tiho razgovarali. Svi su znali jedno: čekala ih je posebna misija, a atmosfera je bila napeta.
Među njima sjedila je žena, oko četrdeset godina. U uniformi, uredna, smirena, ali bez ikakvih vidljivih oznaka. Nije pokušavala ni s kim razgovarati, ostajući mirna i rezervirana, kao da joj uopće nije potrebna ničija pažnja.
Vojnici su je kratko pogledali, ali nitko se nije usudio progovoriti. Strankinja. Nova.
Pukovnik ju je, međutim, primijetio. Žena koju su svi poštovali.
Čim je avion dosegao visinu krstarenja, naglo je ustao i krenuo ravno prema njoj. Koraci su mu bili čvrsti, pogled tvrd. Zaustavio se pokraj nje, sagnuo se i podrugljivo je promatrao.
„Što žena radi među vojnicima? Ovo nije tvoje mjesto. Bolje nam skuhaj kavu.“
Žena nije ni okrenula glavu. Lice joj je ostalo mirno, kao da uopće nije čula njegove riječi.
TO JE SAMO JOŠ JOŠ RAZBJESNILO PUKOVNIKA. Nagnuo se još bliže, zgrabio je za kosu i povukao.
„Hej, tebi se obraćam! Idi skuhaj kavu!“
Kabina je odmah utihnula. Razgovori su prestali. Vojnici su razmijenili poglede i ukočili se, zureći u ono što se događa. Svi su čekali da vide što će se sljedeće dogoditi.
Ali ono što se sljedeće dogodilo bilo je nešto što nitko nije mogao očekivati. 😳😱
Žena je polako podigla ruku… i u sljedećem trenutku sve se dogodilo u bljesku.
Čvrstim pokretom odgurnula mu je ruku, uvrnula mu zapešće i tako ga čvrsto imobilizirala da nije ni stigao shvatiti što se događa. Pukovnik je kriknuo od boli, lice mu se iskrivilo, a on je pokušao odmaknuti – bezuspješno.
IZGLEDALO JE KAO DA JE OVO UČINILA STOTINE PUTA.
Hladno. Precizno. Bez nepotrebnih pokreta.
“Što… što radiš?!” dahtao je, pokušavajući zadržati trunku dostojanstva.
Žena ga je pustila jednako brzo kao što ga je i zgrabila.
U kabini je zavladala mrtva tišina.
Mirno je izvukla svoju iskaznicu iz unutarnjeg džepa i pružila mu je. Pukovnik ju je uzeo drhtavom rukom… i ukočio se.
Sekunda. Dvije. Lice mu je polako problijedilo.
“Ja sam general vojske”, rekla je mirno, gledajući ga ravno u oči. “Upravo ste uvrijedili svog nadređenog.”
U TOM TRENUTKU, ZRAK U KABINI KAO DA SE ZGUŠNIO. NITKO SE NIJE POMAKNUO. NITKO NIJE PROGOVORIO. ČAK SU I ONI KOJI SU SJEDILI NAJUDALJE OSJETILI KAKO SE NAPETOST OSLOBAĐA CIJELIM AVIONOM.
Pukovnik je stajao nepomično, nesiguran kamo da gleda.
“Gospođo generalice… oprostite… nisam vas prepoznao…”
Njegov glas više nije bio samouvjeren. U njemu nije bilo ni podsmijeha ni tvrdoće. Samo zbunjenost i strah.
Žena je mirno spremila svoju osobnu iskaznicu.
“Razgovarat ćemo nakon što sletimo”, odgovorila je hladnokrvno.
Sjela je natrag kao da se ništa nije dogodilo i okrenula se prema prozoru.
KRAJ LETA, NI JEDNA NEPOTREBNA RIJEČ NIJE IZGOVORENA U KABINI. NITKO SE NIJE USUDIO NI POGLEDATI U NJENOM PRAVCU.
